In Memoriam

"Istrgnuti korijeni što ponovno rastu, to su drevne stvari koje se opet pojavljuju,
to su skrivene istine koje se otkrivaju, to je nova svjetlost koja se, usprkos dugoj noći,
pojavljuje na obzorju."

 

Giordano Bruno (1548-1600) je rođen u Noli pokraj Napulja. Kao mladić postaje član Dominikanskog reda. Educiran je u duhu Arestotelovske i Tomine tradicije, no uskoro počinje proučavati mistični Neoplatonizam zajedno s idejama apokrifnih radova Hermesa Trismegistusa. Njegova heterodoksna vjerovanja su uskoro privukla pogled crkvene inkvizicije u Napulju i Rimu. Kako bi izbjegao proganjanje odrekao se Dominikanskog zavjeta te je pobjegao iz Italije 1576. Dugi niz godina putuje Evropom. Uči hermetičke, gnostičke i pitagorejske tradicije te uskoro počinje podučavati pod sponzorstvom raznih patrona. 1591 pozvan je u Veneciju, gdje i odlazi. Tu ga privodi inkvizicija.
Giordano Bruno je podvrgnut konstantnim suđenjima i ispitivanjima. Zatvoren je u zloglasnu inkvizitorsku tamnicu Piombi. Boravio je 7 godina u ledenoj ćeliji s neljudskim uvjetima za život.
Bio je optužen za širenje Kopernikanskih ideja, za podučavanje hereza Neoplatonizma i Hermetične filozofije. Posebno su mu zamjerali na po njima "nečuvenim" tvrdnjama kako su zvijezde beskraji sunca poput ovog našeg, koje okružuju razni svjetovi, koje pak nastanjuju inteligentni stanovnici poput nas.
8. veljače 1600. priopćeno mu je da će biti spaljen na lomači; dobio je 8 dana za razmišljanje i odluku o pokajanju – nije se pokajao.
Sud je donio presudu kažnjavanja spaljivanjem na lomači.
Čuvši presudu Giordano Bruno je rekao: "S više straha vi meni izričete presudu, nego što je ja primam"
17. veljače 1600. godine Giordano Bruno je živ spaljen na lomači zajedno sa svojim knjigama.
Na Campo di Fiori, rimskom Cvjetnom trgu, na kojemu je Giordano bio spaljen, 1889. podignut je spomenik s natpisom "Tu gdje je lomača gorjela"

 

"Vrline su oblici koje stvara prosvijetljeni um:
kroz njih on pokazuje svoje postojanje"

 

Brunovo naučavanje je imalo vrlo širok spektar segmenata. Tako Giordano vidi u svojoj koncepciji beskonačni svemir u kojem se gibaju i doslovce "žive" bezbrojni svjetovi. Time se položaj čovjeka iz korijena mijena. Pojedinačnu egzistenciju shvaćao je kao dio vječne mijene trajno postojeće, žive i oduhovljene materije.
Brunova intuicija o jedinstvu svega, o životu koji pulsira i u mrtvim stvarima, o prožimanju i nedjeljivosti krajnjih suprotnosti, o magijskoj moći ljudske riječi nad prirodom i o pripadništvu čovjeka toj istoj prirodi i materiji u kojoj duša luta dok se ne približi nedostižnim visinama ili dubinama – sugestivno je i inspirativno viđenje samo po sebi.
I naš pjesnik Matoš kod proučavanja Brunove dijaloške rasprave O herojskim zanosima, u Ženevi, zapisuje u bilježnicu tri Giordanova stiha: "i premda svrhu žuđenu ne kuša, / u nastojanju iščezava duša, / dosta je plamsaj ognjem plemenitim".
Bruno govori i o tumačenju pojma simbola kao načela identičnosti mističnog izvora svih vjera i religija.


Brunov crtež 4 elementa, drvorez

Moramo napomenuti kako njegove izjave o svemiru začuđuju, ako znamo da nikada nije izveo ni jedan pokus, niti je svoje astronomske postavke zasnivao na teleskopskim opažanjima, budući da je ovaj instrument pronađen nekoliko desetljeća kasnije.
Kasnija znanstvena otkrića potvrdila su njegove postavke.
Bruno kaže da u onome što je beskonačno i prirodno ne mogu postojati istaknute točke. Tako je svaka točka svijeta ujedno i središnja točka. Samim tim, beskonačno nema središta, dijelova niti istaknutih smjerova. U ovom beskonačnom univerzumu očito je moguće postojanje beskonačno mnogo svjetova, a svaki je od njih jedna manifestacija bezbroj različitih mogućnosti. U beskonačnom mnoštvu zvjezdanih sustava kruži bezbroj planeta i na svakom od njih moguć je život, a svaka pojedina forma života samo je jedno od ostvarenja božanskog, iz kojeg izviru beskonačne mogućnosti pojavljivanja. Ovo samo po sebi, ne znači da na svakom planetu postoji život već samo da tijekom životnog puta planeta postoji velika vjerojatnost za to.
Bruno od početka razlikuje planete od zvijezda, i to ih ne razlikuje samo, poput Ptolomeja, na zvijezde stajačice i zvijezde "lutalice" (planeti), nego među njima vidi kvalitativnu razliku. Planeti su u osnovi "vlažne", drugačije prirode od vatrenih zvijezda i građeni su od druge materije. Zvijezde zrače vlastitu svjetlost, dok planeti samo odražavaju svjetlost zvijezda i zato, gledano s neke udaljenosti, pokazuju mijene. Prema Brunu i planeti imaju vatrenu jezgru, ali ona leži nevidljiva, duboko ispod njihove površine.
Nadalje tvrdi kako je u svemiru sve u stalnom pokretu, dok se sama beskonačnost ne može kretati. Iz ovoga slijedi stalna transformacija i nema ničega što bi bilo iz toga izuzeto. Bruno govori i o različitim vrstama gibanja planeta: o rotaciji oko vlastite osi, gibanju oko središnje zvijezde i precesiji.
Ako primijetimo da je u Brunovo vrijeme još uvijek bilo uvriježeno mišljenje kako je Zemlja ravna ploča, a Crkva je tvrdila da je zemlja središte svemira, te da su zvijezde i Mjesec svjetla koje je Bog postavio kako bi im osvjetljavao noć, moramo priznati kako su Giordanove tvrdnje potpuno zapanjujuće. Ponovno veliko proučavanje Brunovih radova u 19. st. izazvalo je divljenje prema njegovim gledištima, a on sam proglašen je glasnikom moderne znanosti.
Giordano Bruno tokom godina polako je postao danas u svijetu sinonim i simbol slobode ljudskog razmišljanja, slobode govorenja i iznošenja vlastitih ideja, slobode znanstvenog i duhovnog zanosa te iznad svega istine.
Upravo je glupost njegovih krvnika učinila Bruna vječnim, a njegovo djelo te simbol onoga što predstavlja će nadživjeti crkvu. Sudbina svijeta pokazuje da glupost nikada ne može pobijediti razum, represija žeđ za istinom, a ropstvo slobodu.

Giordanov govor učenicima u tamnici "Piombi"

Pablo Simon, primivši Majstora za ruke, reče mu da će mu vrlo brzo Braća iz Venecije vratiti slobodu, razumom ili silom.
  • Ne, dobri moj Brate! Radije ostajem živ u smrti nego mrtav u životu... Ako usvojimo iste metode kao Inkvizicija, ako pribjegnemo nasilju i laži, prije ili kasnije postat ćemo poput njih. Tako, baš kao što se tijelo privikne na alkohol, duša se privikne na okrutnost i na koncu uživa u moralnoj uspavanosti koja ju prati. Moramo zadržati kontrolu nad svojom maštom. Ušli ste u pokvareni krug da mislite i zamišljate samo moje patnje, ali zaboravljate plodove koje će donijeti u budućnosti. Oni nisu u "Piombiju" zakopali "mene", već samo jednu malenu klicu filozofije koja će proklijati u nadolazećim stoljećima. Ne oplakujte klicu, mislite na stablo! Doći će dan, Braćo, kad će mudrost civilizacija starijih od naše obnoviti izvor znanja u nama. Toga dana, dogmatsko i separatističko shvaćanje past će; dok me danas zatvaraju jer tvrdim da je Zemlja okrugla, Sunce središte sustava i svaka zvijezda os nekog drugog, sličnog sustava, s vlastitim stanovnicima i posebnim konceptom o Božanstvu. A jer toga nema u današnjim knjigama, shvaća se kao laž... Jao, Braćo! Plačem zbog vas koji ostajete živi među njima, ali vam i zavidim: učinit ćete mnogo za čovječanstvo.
  • Kao žrtva svih ovih mučenja, vi još uvijek mislite na dobrobit čovječanstva? prasnu venecijanski učenik.
  • Da, Brate Marco... i ono će također, usred svojih patnji, misliti na svoju dobrobit.
  • Mi i čovječanstvo, mi vas želimo živa, tako nam možete mnogo dati.
  • Ne, Pablo Simon! Smrt ima temeljnu vrijednost u životu ljudske osobnosti i naša duša mora je potpuno iskoristiti. Možda će vam jednog dana reći da sam pokleknuo pred smrću. Odsada znajte, lagat će vam.
  • Kako bi mogli poštovati istinu ako ju nisu poštovali čak ni u njihovim Svetim Knjigama?
  • de Venti, "sveta srdžba" je dopuštena samo onima čije je srce čisto, jer ga ne koriste da bi razorili, nego, naprotiv, stvorili...! Pazi da ne mrziš!
  • Ja mrzim samo laž!
  • Ja vam kažem da laž ne postoji. Borite se protiv nje a da joj ne pridajete mnogo važnosti, zagovarajući istinu, Univerzalnu Istinu Mudrosti, Religije bez nacionalnosti, ni vremenske epohe, niti dogmi... Oprostite mi, moje fizičko tijelo je krajnje slabo i umara se... Neću vam moći još dugo govoriti...
  • Želimo ostati uz tebe, plemeniti filozofe.
  • Onda ne zaboravite moja djela. Više sam u njima nego u ovom okviru od umiruće puti... Napustite "Piombi". Ovdje vladaju samo bol i neznanje.
Giordano, kojeg su podupirali učenici, zatvarao se u sebe poput lotosa u smiraj dana. Pablo Simon i de Venti poveli su mlade venecijance prema izlazu.

 

In Memoriam uvaženom majstoru Zlatnoga Križa koji je nastao iz kocke



Korišteni materijali:
Časopis Nova Akropola br. 8
Jorge A. Livraga: Alkemičar, Bruxeles, 1986.
Wikipedia

Djela Giordana Bruna On-line: Writings of Giordano Bruno