Peter Paul Rubens, Posljednji sud, 1616.

Ostario sam i osijedio nad najmanje poznatim i najsilnijim knjigama misterija. Ispala mi je kosa, a brada mi je narasla poput brade pustinjskih otaca. Tražio sam i pronašao ključ Zaratustrinih simbola. Ušao sam u kripte Manija. Došao sam do Hermesovih tajni dok sam zanemarivao činjenicu da držim ugao koprene koja je u potpunosti sakrila veliki rad. Poznajem prirodu te kolosalne sfinge koja polako tone u pijesak dok promišlja piramide. Znam tajnu Simeona Ben Jochaia pokopanu s njime za vrijeme dvanaest godina provedenih u pustinji. Izgubljene klavikule Solomona pojaviše mi se obasjane svjetlom, a glatko sam čitao knjige koje Mefistofeles nije bio sposoban prevesti od Fausta.

Unatoč tome, nigdje, niti u Perziji, niti u Indiji, niti među palimpsestima antičkog Egipta, niti među zabranjenom literaturom sakupljenom s lomača Srednjega vijeka, nisam pronašao više objavljujuću, luminozniju u svojim misterijima, strašniju u svojim sjajnim objavama, sigurniju u svojim proročanstvima, istraživačkiju u dubinama čovjeka i ogromnim sjenama Boga, veličanstevniju, istinitiju, jednostavniju, grozniju i slađu knjigu od Evanđelja Isusa Krista.

 

 

Eliphas Levi, Velike tajne