"Was helffn Fackeln, Liecht oder Brilln, Wann die Leute nicht sehen wölln?"
"Koja je korist baklji, svjetla i naočala, onima koji ne žele vidjeti?"
Heinrich Khunrath



Povijest koju sam skicirao u svojoj knjizi "Rosicrucians - povijest, mitologija i rituali ezoternog reda" oslikava Ružu i Križ kao fenomen koji je čudesno teško kategorizirati. Ruža i Križ nije religija, budući da su je njezini slijednici često prakticirali rame uz rame s kršćanstvom i drugim religijama, smatrajući je dodatkom radije nego zamjenom. Ona nije kult, budući da to implicira nešto prespecifično i prolazno. Nije niti filozofija, budući da je prenebulozno i neuhvatljivo dati joj taj naziv. Još jedna naglašena karakteristika Ruže i Križa je činjenica, spomenuta u uvodu moje knjige, da je nastala iz nagle pojave namjerno kreirane mitologije.
Intelektualno-duhovna matrica kojoj možda ponajviše sliči je slobodno zidarstvo, s kojim, kako sam pokazao, ima određene poveznice, iako puni opseg poveznica ostaje nejasan. Mi znamo da su rozenkrojcerski elementi, u stvari, bili pridodani slobodnom zidarstvu u 18. st. te da i dalje postoje u obliku Rose Croix slobodnog zidarstva kao i u Societas Rosicruciana. Ali veza može ići čak i puno dalje u prošlost; možda je upravo rozenkrojcerski katalizator donio promjenu operativnog u spekulativno slobodno zidarstvo. Daljnja će istraživanja, nadamo se, baciti više svjetla na ovo pitanje.
Svođenje Ruže i Križa na njezine bazične elemente ostavlja tek malo više od imena, simbola, legende, određene ezoterne asocijacije te naličja gnostičkog tipa. Međutim, nekako, ovaj čudni organizam je uspio preživjeti i narasti u periodu više od tri stoljeća. Kako i zašto?
Jedan od odgovora jest da joj je upravo njezina neodređenost pomogla preživjeti. Ruža i Križ je često mijenjala svoje boje i oblike kako bi bolje pristajala svome okolišu, međutim i dalje je ostala neidentificirana. Samoprozvani adepti su davali ekstravagantne tvrdnje svih oblika u njezino ime, bez ikakve opasnosti da budu kontradiktorni, budući da nitko nikada nije bio u poziciji da kaže od čega se "istinska" Ruža i Križ sastoji. Pokretu nikada nije nedostajalo učenika, ljudsko biće voli misterij, a Ruža i Križ je misterij par excellence.
Slijedeći povijest pokreta Ruže i Križa kroz njezine mnoge manifestacije do današnjih dana, prirodno je zapitati se koje lekcije ta povijest nudi. Jedna od lekcija jest razumijevanje da nebulozna ideja može biti stvar moći ukoliko se obuče u misterij i, u isto vrijeme, predstavljena u obliku jednostavnog, ali sugestivnog simbolizma. Drugi je da takva ideja može voditi u slijepe ulice kao i u avenije svjetla. Iako je pokret iznjedrio mnoge upitne likove, također je inspirirao ljude koji izvorno žude za "Novom Zorom". Ruža i Križ je pomogla da se održi duh alkemije koja naglašava homeopatiju i dalje nas inspirira da "čitamo Knjigu prirode" s osjećajem obožavanja. Njezina holistička, univerzalistička vizija je prisutna u pokretima kao što je antropozofija. Ima i zasigurno obogaćujući učinak na umjetnost i literaturu.
Još jedan aspekt Ruže i Križa kojeg su se malobrojni pisci dodirnuli, ali kojeg ja smatram važnim, jest njezina kvaliteta zaigranosti, nešto što je nedvojbeno prisutno u gnostičkoj tradiciji koja je toliko utjecala na Ružu i Križ. Dualistički svijet gnostika, s njegovim demijurgom koji je stvorio fizički svijet, ne mora biti sumoran i depresivan. Radije, on otvara mogućnost gledanja na svijet kao veličanstveni opsjenarski trik, s demijurgom kao opsjenarom, čijoj vještini se divi i aplaudira. Ali prije ili kasnije predstava će završiti i vi ćete morati napustiti teatar. Iz ove točke gledišta, gnosticizam prestaje biti negativni, melankolični pogled i umjesto toga postaje zaigran i slavljenički.
Nizozemski povjesničar Johan Hulzinga, u svojoj klasičnoj knjizi Homo Ludens, bavi se zaigranošću i njezinom značaju u ljudskoj kulturi kroz povijest. Ovo je stav koji pronalazimo među određenim budističkim mudracima koji su kultivirali humor kao otvoreni put prema prosvjetljenju. Oduvijek je bilo, i na Istoku i na Zapadu, "majstora koji se smiju" koji su slijedili ovakav put. Kada sam započeo pisati o Ruži i Križu, nisam odmah uvidio važnost ovog elementa humora i zaigranosti. Stoga, nisam cijenio stvarno značenje riječi ludibrium, iliti "šala", koju je Johann Valentin Andreae upotrijebio da opiše Himijsko vjenčanje. Tek kasnije mi se pojavilo vjerojatno značenje. Andreae nije mislio na spačku ili specifični vic, nego radije na čin kreativne zaigranosti u duhu homo ludensa. Andreae je u izvjesnom smislu bio "majstor koji se smije", kao i mnogi drugi koji su igrali ulogu u povijesti Ruže i Križa.
Često je "majstora koji se smije" teško razlikovati od hohštaplera – u stvari, osoba može biti oboje u isto vrijeme. Istina je ilustrirana u jednom od okultnih romana i priča Nijemca Gustava Meyrinka (1868-1932). Meyrink je imao više od akademskog interesa za ezoterno. Bio je član ezoterne lože Plave zvijezde u Pragu, koja je bila povezana s grupom starijeg tkalca koji je navodno primio rozenkrojcersku inicijaciju. U kratkoj priči zvanoj Meister Leonhard (izdanoj 1916), Meyrink opisuje nadriliječnika i čudotvorca nazvanog Schrepfer. Možda je malo više od slučajnosti što je izabrao isto ime kao i slobodnozidarski agitator 18. st. dvojbenog karaktera spomenutog u 8. poglavlju.
Meyrinkov Schrepfer je opisan kao znatiželjno kontradiktorna individua:

Doktor Schrepfer je jeo vatru, gutao mačeve, pretvarao vodu u vino, probadao bodeže kroz obraze i jezik bez krvarenja, iscjeljivao opsjednute ljude, čarolijom tjerao povrede, prizivao duhove, opčinjavao ljude i stoku.
Svakodnevno Leonhard je shvaćao da je čovjek prevarant koji nije znao niti čitati niti pisati, a ipak je izvodio čudesa...
Sve što je lupež govorio i napravio imalo je dvostruki aspekt: on je varao ljude, a u isto vrijeme im pomagao; on je lagao, a njegov je govor skrivao najviše istine; govorio je istinu, a laž se podrugljivo pojavljivala. Besramno je fantazirao, a njegove riječi su se obistinjavale.

U ovom opisu, Meyrink otkriva paradoksalnu činjenicu da se ezoterno znanje često transmitira kroz kanale naoko na lošem glasu. Čovjek u isto vrijeme može biti jeftini šarlatan i snabdjevač najviše mudrosti. U stvari, teško je zamisliti velikog mističnog učitelja modernijih vremena koji nije imao element prevaranta ili showmana u sebi. To se odnosi na nedavne figure poput Levia, Crowleya i Gurdjieffa. Nigdje ova istina nije očitija nego u povijesti pokreta Ruže i Križa.
Ja vjerujem da je najplodonosniji način gledanja na Ružu i Križ ne kao na specifičnu doktrinu ili autoritet koji se prenio kroz neprekidan niz grupa, nego radije kao način na koji su određene individue odlučile izraziti unutarnju potragu. Svaki tragaoc za istinom mora izabrati simbologiju koja nabolje pristaje njegovoj posebnoj potrazi. Ciklus Grala je jedan primjer takve simbologije. Ruža i Križ je drugi. S vremena na vrijeme, ljudi koji su osjetili da ih privlači ovaj simbolizam okupili su se zajedno s različitim stupnjem formalnosti. Ali potraga sama po sebi je suviše varljiva u svojoj prirodi da se ikada prepusti analizi.
Te grupe su kao "Savez" opisan u romanu Hermana Hessea Putovanje na istok (Die Morgenlandfahrt). U ovoj moćnoj maloj noveli, Hesseov pripovjedač opisuje svoje sudjelovanje u grupi putnika, svaki predan ostvarenju nekog svog osobnog sna kroz to putovanje. Kasnije, pripovjedaču je dana dozvola od strane vođa saveza da pristupi svim tajnim arhivima grupe kako bi mogao zapisati izvještaj o bratstvu. Ali odmah nakon što je počeo pregledavati arhive, nalazi se suočenim sa zbunjujućim područjem dokumenata koji ispunjavaju sobu za sobom, dokumentima, često pisanim stranim jezicima koje ne može razumjeti. Uskoro shvaća, s osjećajem poniznosti, da je zadatak iznad njegovih mogućnosti i proklinje svoju aroganciju u mišljenju da je takav poduhvat moguć. Možda je jednako arogantno pokušati napisati povijest pokreta Ruže i Križa, i ako sam ja ustrajao tamo gdje je Hesseov junak odustao, to je bilo zbog nade da otvorim pukotinu svjetlosti na nejasan objekt.
Ostaju drugi velovi da se maknu. Ali to mora ostati privilegija individualnog tragaoca.


Chrisopher McIntosh, The Rosicrucians, Weiser Books, Boston

Slike preuzete s Memorial Library, University of Wisconsin-Madison