Pripremio Desiderio Valacco

{rokbox}media/images/historiografija/paracelsus/pracelsus-lik-v.jpg{/rokbox}
Godine 1493., u mjestu Einsiedeln u Švicarskoj rođen je mistični filozof i najveći liječnik renesanse, poznat kao Paracelsus. Potječe iz plemićke obitelji von Hohenheim. Otac mu je naime bio sin osiromašenog švabskog plemića, koji je bio primoran prodati obiteljski dvorac. Iz južne se njemačke pokrajine otac Wilhelm preselio u Einsiedeln, nakon završenog studija medicine. Ovdje se oženio i dobio sina, kojeg je nazvao po Aristotelovu učeniku – Teofrast. U Einsiedeln su svake godine hrlile tisuće hodočasnika, kako bi odali štovanje crnoj Bogorodici (jednoj od relativno malobrojnih u Evropi). Hodočasnici su, obično iscrpljeni od naporna putovanja, često tražili liječničku pomoć. I tako se mladi Hohenheim već od malih nogu učio tajnama zanata. Kada mu je bilo devet godina, umrla mu je majka, pa se s ocem preselio u Villach u Koruškoj.
Oko 1509. godine je mladi Hohenheim upisao studij medicine u Baselu, međutim četiri godine kasnije studij prekida i otpočinje s lutanjima, slično kao i suvremenik mu Agrippa. Tada uzima pseudonim Paracelsus, prema liječniku antičkog Rima Celsusu, dodavši prefiks –para (preko, iznad), da bi istaknuo, kako ga nadvisuje. Studij je ipak dovršio u talijanskom gradu Ferrara, 1515. godine, dobivši doktorsku titulu. Ovdje se Paracelsus bolje upoznao s platonskom filozofijom, koja ga je još odranije privlačila. Slijedeće godine odlazi u Sponheim, gdje ga opat Tritemius podučava alkemiji i magiji. Ovaj je susret bio veoma prosvjetljujući za mladog liječnika, jer je od Tritemiusa naučio o prirodi duhovnih bića, i o unutarnjem značenju znakova prirode, te o odnosu između makro i mikrokozmosa.
Slijedećih je osam godina Paracelsus prokrstario Evropom uzduž i poprijeko. Najprije je otputovao na zapad, posjetivši univerzitet Montpellier, a zatim Sevillu, Pariz i Sorbonnu, Englesku, Nizozemsku i Dansku, gdje je reorganizirao farmaciju i postavio standarde u proizvodnji lijekova. Put ga potom vodi u Švedsku, pa u Rusiju, gdje je pao u tatarsko zarobljeništvo, nakon opsade Moskve. Tatari su ga odveli khanu Baburu, potomku čuvenog Džingis-khana, i u njegovoj je službi proveo određeno vrijeme. Put ga je odveo čak do Indije, gdje je Babur bio osnovao svoju imperiju početkom 16. stoljeća. Godine 1521. prati khanova sina u diplomatskoj misiji, u Carigrad. Potom je Paracelsus produžio do Aleksandrije, a odatle u Grčku. Iz Grčke je dalmatinskom obalom stigao konačno do Villacha, 1524. godine. Prešavši ovaj nevjerojatni put dug tisuće kilometara, Paracelsus je neprestano istraživao i proučavao. Sada je bio spreman i za podučavanje.
Nakon kraćeg perioda u kojem je obavljao liječničku praksu u Salzburgu, pozvan je u Basel, kako bi izliječio poznatog tiskara Johannesa Frobena, prijatelja Erasmusa i njemačkih humanista. Godine 1526. gradsko ga vijeće Basela imenuje profesorom prirodoslovlja, medicine i kirurgije, te gradskim liječnikom. Njegove inovativne medicinske teorije i stroga kontrola lijekova koji su se spravljali u apotekama navukli su bijes određenih krugova ljudi. Njegovi beskompromisni postupci, poput javnog spaljivanja službenog udžbenika medicine, Aviceninog Kanona, ovaj su bijes samo snažili. Kada su se njegovi protivnici u svom spletkarenju ujedinili protiv njega, pod pritiskom je morao napustiti grad.
{rokbox}media/images/historiografija/paracelsus/par-knjiga-v.jpg{/rokbox}
Početna stranica jedne
Paracelsusove knjige
Put ga godine 1529. vodi u Nürnberg, gdje nastavlja svoju liječničku praksu. Ovdje je izliječio nekoliko navodno neizlječivih bolesnika. Najvjerojatnije se radilo o sifilisu, bolesti koju su pomorci donijeli po povratku iz zapadne Indije. No, u ovom se gradu Paracelsus nije dugo zadržao, kao više ni u jednom drugom, u posljednjih dvadesetak godina života. Lutajući od jednog mjesta do drugog, uglavnom na području Njemačke, Austrije i Švicarske, Paracelsus se jedva izdržavao, uvijek na granici bijede. Često je svoj nauk prenosio besplatno na učenike, a isto je tako dijelio lijekove siromašnima bez nadoknade. Paracelsus je umro 1541. godine. O njegovj smrti postoji više verzija. Po jednoj, napali su ga razbojnici, unajmljeni od strane jednog njegovog suparnika u liječničkoj struci. Druga pak verzija, njegovih protivnika, veli o tome kako se u pijanom stanju spotaknuo i teško ozlijedio glavu, od čega je ubrzo umro.
Mada nije imao ni jedno djelo obujma poput Agrippine De occulta philosophia, Paracelsus je tijekom života sastavio 50 radova: iz praktične i filozofske medicine, alkemije, prirodoslovlja, filozofije i drugih područja. Za razliku od svojeg suvremenika, koji je pisao na latinskom, Paracelsus je radije pisao na njemačkom, osiguravajući sebi tako širu publiku, tj. i onu izvan akademskih i teoloških krugova. Paracelsusova "philosophia sagax" obuhvaća raznolika područja, kao magica (magija i snaga volje); astrologia (astrologija i duhovni utjecaji); signatum (nauk o signaturama i znanju o unutarnjoj biti kroz vanjske znakove); nigromantia (o čarobnjaštvu i prikazama); necromantia (divinacija pomoću umrlih); medicina adepta (filozofija adepata i mudrost alkemije i kontemplacije); mathematica adepta (matematika adepata i znanost o okultnim odnosima, geometriji, kozmografiji, mjerama, težinama i brojevima).
U svojem djelu Philosophia occulta Paracelsus veli za magiju da je znanost o natprirodnim stvarima, koja obuhvaća sve što izmiče ljudskom shvaćanju. On razlikuje magiju kao složenu vještinu koja uključuje mudrost, za razliku od čarobnjaštva, koje uključuje nanošenje zla drugim ljudima. Vjerovao je kako astrološka magija može pomoći čovjeku kod ozdravljenja, pa je tako u djelu Archidoxa magiae posvetio nekoliko odjeljaka astrološkim talismanima za liječenje bolesti. No, kao i većina drugih renesansnih filozofa Paracelsus odbacuje apsolutni astrološki determinizam, te tvrdi kako filozof mora upravljati zvijezdama, a ne obrnuto. Samo su ljudima na nižem stupnju pod prisilom njihova djelovanja. Paracelsus je bio pobožan, mada ponešto neortodoksni kršćanin. Božja nam se djela otkrivaju kroz mudrost, govorio je, i Boga najviše veseli ako postanemo slični njemu. U djelu De fundamento sapientiae veli kako sva mudrost pripada Bogu, tako da pokušavajući shvatiti sebe možemo doći do božanske istine, koja je dana ljudima.
Paracelsusova medicinska filozofija ukazuje na nov pristup čovjeku i znanosti. Njegovo se umijeće liječenja zasnivalo na četiri stuba: naturalnoj filozofiji ili znanju o prirodi, astrologiji, alkemiji te liječničkoj etici. Njegova je filozofija ljubav prema mudrosti, u temeljnom platonskom značenju ove riječi. Istinski filozof morao bi pronaći Nebo u sebi samom, smatrao je, tako da stvari u nama i one izvan nas čine jedno jedinstveno biće, razlikovano samo u pojavnim formama. Pravi liječnik ne vidi samo simptome, već prepoznaje i principe u pozadini pojavnih oblika. Budući da čovjek sadrži u sebi cjelokupni makrokozmos, nužno je poznavati odgovarajući odnos u pojedinim dijelovima ljudskog tijela, te na osnovu poznavanja ovih relacija spraviti prikladni lijek. Potrebno je pojmiti Nebo i svekoliku kreaciju, u svoj njihovoj cjelovitosti, zato jer sveukupna stvorena priroda odgovara jednoj istini. Filozofija održavanja zdravlja sastoji se u življenju u skladu s cjelinom, u jedinstvu i sintezi.
Paracelsusova jednostavna definicija alkemije jest da je to proces pročišćavanja pomoću vatre. Umijeće alkemije sastoji se u odvajanju beskorisnog od korisnog i dovođenje do stanja najveće savršenosti. Priroda ne donosi ništa što bi bilo savršeno samo po sebi. Čovjekov je zadatak da dovrši proces, koji je priroda započela. Moramo u sebi sagorijeti sve niže elemente, tako da ostanu samo oni istinski lijepi i božanski. Samo onaj čovjek, koji je proveo ovaj alkemijski proces u sebi može postati jedno sa svojim stvoriteljem, Gospodom.