Večer prije Uskrsa, sjedio sam za stolom, i bio (kako nalaže moj običaj) u skromnoj molitvi dostatno komunicirajući sa Stvoriteljem, razmatrajući pritom mnoge velike misterije (od kojih mi je Otac svjetlosti svoga kraljevstva pokazao ne samo nekoliko) bio sam spreman pripremiti u svome srcu, zajedno s mojim dragim pashalnim janjetom, malu, beskvasnu, neoskvrnutu tortu; kad se odjednom podigla takva oluja, za koju sam pomislio kako će svojom ogromnom snagom raznijeti u komadiće brdo na kojem je stajala moja mala kuća. Ali nepogoda poput ove, i njojzi slične od đavola (koji mi je učinio mnogo zlobe)  nije bila nova stvar za mene, sakupio sam hrabrost te ustrajao u svojoj meditaciji, dok me netko nije, na neobičan način, dotaknuo odostraga; pri čemu sam bio tako jako užasnut, da se nisam usudio pogledati iza sebe; a u isto vrijeme pokazivao sam sebe veselim koliko je (u takvim prilikama) dopuštala ljudska krhkost. Sada, ista stvar me je i dalje nekoliko puta trznula za kaput, pogledao sam unatrag i ugledao lijepu i sjajnu djevu, čija odjeća je bila sva u nebesko plavoj boji i čudesno (poput neba) ukrašena sa zlatnim zvijezdama; u svojoj desnoj ruci držala je trubu od kovana zlata, na kojoj je Ime bilo urezano koje sam mogao jasno pročitati, ali koje mi je za sada zabranjeno otkriti. U lijevoj ruci imala je veliki svežanj pisama na svim jezicima, koje je (kako sam kasnije razumio) nosila u sve zemlje. Imala je također velika i prekrasna krila, s kojima se mogla uzdići iznad površine te letjeti brže od bilo kojeg orla.
Možda sam bio u mogućnosti je bolje proučiti, ali budući da je ostala sa mnom tako kratko, a užas i iznenađenost su me i dalje držali, moram biti zadovoljan. Jer čim sam se okrenuo, okretala je pisma ponovno i ponovno te u kratkom trajanju izvukla jedno malo, koje je s velikom naklonosti položila na stol i bez da je izustila i jednu riječ, napustila me. Ali pri njezinom uzdizanju gore zatrubila je tako snažni zvuk na njezinoj otmjenoj trubi, da je cijelo brdo odzvanjalo od njega, i za punu četvrtinu sata, jedva sam mogao čuti vlastite riječi.
I tako nepripremljen za avanturu bio sam u nedoumici, kako da posavjetujem ili da pomognem jadnoga sebe, te sam stoga pao na koljena i preklinjao svoga Stvoritelja da ne dopusti da me zadesi ništa u suprotnosti s mojom vječnom srećom. Uslijed čega sam sa strahom i drhtanjem krenuo prema pismu , koje je sada bilo tako teško, da je bilo i samo zlato teško da bi imalo takvu težinu. Sada kako sam ga marljivo promatrao, pronašao sam mali pečat, na kojem je bio izrezbaren čudnovati križ s ovim natpisom: IN HOC SIGNO VINCES.

 

Himijska Svadba Christiana Rosenkreutza