Čovjek upotrebljava govornu ili pisanu riječ da bi izrazio smisao onoga što želi priopćiti. Jezik mu je krcat simbolima, ali se počesto služi i znacima ili slikama koji nisu strogo opisni. Poneki su takvi znakovi puke kratice ili niska početnih slova, kao što je, na primjer, UN, UNICEF ili UNESCO; drugi su poznati zaštitni znaci, nazivi općepoznatih lijekova, značke ili grbovi. Premda sami po sebi besmisleni, stekli su priznati smisao svakodnevnom upotrebom ili promišljenom namjenom. Takve stvari nisu simboli. One su znaci što samo označuju predmete s kojima su povezani.
Ono što mi zovemo simbolom jest naziv, ime ili čak slika koja može biti dobro znana u svakodnevnom životu, ali uza svoje običajno i očigledno značenje ima ipak svojevrsne konotacije. Sadrži nešto neodređeno, neznano ili skriveno od nas. Mnogi kretski spomenici, na primjer, obilježeni su skicom dvostruke bradve.
Taj nam je predmet poznat, ali nam nije poznata njegova simbolička sadržajnost. Kao drugi primjer uzmite onog Indijanca koji je nakon pohoda Engleskoj pričao svojim prijateljima kod kuće kako Englezi štuju životinje, jer je vidio orlove, lavove i volove na starim crkvama. On nije znao (kao ni mnogi kršćani) da su te životinje simboli evanđelista i da su izvedeni iz priviđenja Ezekijelova, koje pak podsjeća na egipatskog boga sunca Horusa i njegova četiri sina. Osim toga, ima takvih predmeta, kao što su kotač i križ, koji su poznati diljem svijeta, a ipak imaju u stanovitim prigodama simbolično značenje. Upravo to što oni simboliziraju predmetom je prijeporna razmišljanja.
Prema tome, riječ ili slika je simbolična kada sadrži nešto više od očigledna i izravna značenja. Ona ima jedan širi "nesvjesni" vid koji nikad nije točno određen ni potpuno razjašnjen. I nitko se ne može nadati da će ga odrediti ili razjasniti.


Trojica evanđelista na katedrali u Chartresu prikazani su kao životinje

Istražujući simbol, um je upućen prema idejama koje leže izvan domašaja razuma. Kotač nam može uputiti misli prema pojmu "božanskog" sunca, ali na toj točki mora razum priznati svoju nemoć; čovjek ne može definirati "božansko" biće. Kada mi — i unatoč svim svojim intelektualnim ograničenostima — nazovemo nešto "božanskim", dajemo tome samo ime koje može biti utemeljeno na vjerovanju, ali ne nikada i na činjeničnom dokazu.
Budući da postoji bezbroj stvari izvan dosega ljudskog poimanja, mi stalno upotrebljavamo simboličke nazive kako bismo predočili pojmove koje ne možemo ni odrediti ni potpuno shvatiti. To je jedan razlog što sve religije upotrebljavaju simbolički jezik ili slike. Ali je ta svjesna upotreba simbola samo jedan vid psihološke činjenice velika značenja: čovjek također stvara simbole nesvjesno i spontano — u obliku snova.
To nije lako pojmiti. Pa ipak, baš to moramo shvatiti ako želimo znati štogod više o načinima djelovanja ljudskog duha. Kao što se možemo uvjeriti, ako razmislimo na trenutak o tome, čovjek nikada ništa ne zamjećuje do kraja i ništa ne shvaća u cijelosti. On vidi, čuje, dodiruje i kuša; ali dokle seže njegov pogled, u kolikoj mjeri dobro čuje, što mu kazuje dodir i što okus — to ovisi o broju i kakvoći njegovih osjetila. Ona mu ograničuju zamjedbu o svijetu što ga okružuje. Upotrebom znanstvenih naprava on djelomično može nadoknaditi manjkavosti svojih osjetila. Na primjer, može produljiti domašaj svoga vida s pomoću dalekozora, ili sluha s pomoću električnog pojačala. Ali ni najsavršenija naprava ne može učiniti nešto više doli omogućiti vidljivost udaljenih ili sićušnih predmeta, odnosno poglasniti slabočujni zvuk. Bez obzira na to kakva pomagala upotrijebi, čovjek dolazi na nekoj točki do praga izvjesnosti, kojeg svjesno znanje ne može prekoračiti.


Tri oblika egipatskog boga Horusa

Osim toga, postoje i nesvjesni vidovi naše zamjedbe o zbiljnosti. Prvi je činjenica da se čak i kada nam osjetila odgovaraju na zbiljske pojave, prizore i zvukove, oni nekako prenose s područja zbiljnosti u carstvo duha. U tom carstvu postaju psihičkim događajima kojih je prvobitna priroda nespoznatljiva (jer duševni život ne može spoznati vlastitu psihičku supstanciju). Prema tome, svako iskustvo sadrži neodređeni broj neznanih činitelja — a da ne govorimo o tome kako je svaki konkretni predmet svagda nepoznat u ponekom pogledu, budući da ne možemo spoznati izvornu prirodu materije.
Zatim, postoje stanoviti događaji koje nismo svjesno zabilježili; oni ostaju, da tako kažemo, ispod praga svijesti. Zbili su se, ali su apsorbirani potpražno, bez našega svjesnog znanja. Mi možemo postati svjesni takvih događaja samo u trenutku intuicije, ili tijekom duboka razmišljanja koje vodi do naknadne spoznaje da su se morali zbiti; i premda s početka nismo marili za njihovu osjećajnu i životnu važnost, ona kasnije navire iz nesvjesnog kao neka vrst naknadnog domišljanja.
Ona se, na primjer, može javiti u obliku sna. Općenito je pravilo da nam se nesvjesni \ id svakog događaja otkriva u snovima, gdje se ne javlja kao razumska misao nego kao simbolička slika. Gledajući povijesno, upravo je proučavanje snova prvo omogućilo psiholozima istraživati nesvjesni vid svjesnih psihičkih događaja.
Na osnovi takve bjelodanosti psiholozi pretpostavljaju postojanje nesvjesne duševnosti, premda je niječu mnogi znanstvenici i filozofi. Oni naivno tvrde kako se takvom pretpostavkom podrazumijeva postojanje dvaju "subjekata", ili (rečeno svakodnevnim jezikom) dviju osobnosti u istoj jedinci. A ona upravo to i sadrži — to je posve točno. I jedno je od prokletstava suvremenog čovjeka što mnogi pate zbog te podijeljene osobnosti. To nikako nije patološko obilježje, nego normalna činjenica koja se može zapaziti u svako doba i svugdje. Ne događa se samo neurotiku da mu desna ruka ne zna što radi lijeva. Ta je neprilika znakom opće nesvjesnosti, koja je neporeciva zajednička baština svega ljudstva.
Čovjek je razvijao svijest polagano i tegobno, i trebalo mu je neizrecivo mnogo vremena da prispije u civilizirano stanje (koje se približno računa od izuma pisma oko 4000-te godine prije naše ere). A taj razvitak je daleko od dovršenosti, jer su velika područja ljudskog duha još prekrita mrakom. Ono što zovemo "dušom" nikako nije podudarno s našom svijesti i s njezinim sadržajem.
Tko god niječe postojanje nesvjesnog drži zapravo sigurnim da je naše sadašnje znanje o psihičkom životu cjelovito. A to je uvjerenje, očigledno, jednako lažno kao i tvrdnja da znamo sve što se može znati o svijetu prirode. Naš je duševni život dio prirode i njegova je zagonetnost podjednako bezgranična. Dakle, ne možemo definirati ni duševni život ni prirodu. Jedino možemo ustvrditi kako vjerujemo da oni postoje i opisati, najbolje što možemo, njihovo djelovanje. Prema tome, posve neovisno o dokaznoj građi što su je prikupila medicinska istraživanja, postoje jaki logički razlozi za odbacivanje tvrdnji kao što je: "Ne postoji nesvjesno." Oni što tako govore iskazuju jedino starački "mizonizam" — strah od novog i nepoznatog.

"Disocijacija" znači cijepanje u psihi koje uzrokuje neurozu. Znameniti književni primjer za to stanje jest Dr Jekyll i Mr. Hyde (1886) škotskog pisca R. L. Stevensona. U toj pripovijesti Jekvllovo je "cijepanje" poprimilo više oblik fizičke promjene, nego (kao što doista biva) unutrašnjeg, psihičkog stanja. Desno je Mr. Hyde (scena iz filma snimljenog 1932) — Jekyllova "druga polovica".


Primitivni ljudi zovu disocijaciju "gubitkom duše"; oni vjeruju da čovjek ima "divlju dušu", kao i svoju vlastitu. Gore: pripadnik plemena Nvanga u Kongu nosi masku nosoroga-ptice koju on poistovjećuje sa svojom dušom.
Postoje povijesni razlozi za taj otpor prema ideji o nepoznatom dijelu ljudske psihe. Svijest je posve nov oblik stjecanja prirode i ona je još u "pokusnom" stanju. Osjetljiva je, ugrožena posebnim opasnostima i lako ranjiva. Kao što su antropolozi zapazili, jedan je od najčešćih duševhih poremećaja u primitivnih naroda onaj što ga oni zovu "gubitkom duše" — a to označuje, kao što sam naziv kaže, vidljivo razaranje (ili stručnije: disocijaciju) svijesti.
Među takvim ljudima, čija je svijest na drugačijoj razini razvoja od naše, "duša" (ili psiha) ne osjeća se kao jedinstvo. Mnogi primitivni ljudi tvrde da čovjek, uza svoju, ima i "divlju dušu" i da je ta divlja duša utjelovljena u divljoj životinji ili drvetu, s kojima je dotična ljudska jedinka donekle psihički istovjetna. To je istaknuti francuski etnolog Lucien Levv-Briihl nazvao "mističkim sudjelovanjem". On je taj termin kasnije povukao pod pritiskom nesklonih kritika, ali ja vjerujem da njegovi kritičari nisu bili u pravu. Psihološki je dobro poznata činjenica da se pojedinac može nesvjesno poistovjećivati s nekom drugom osobom ili predmetom. To poistovjećivanje poprima u primitivnih ljudi mnoštvo oblika. Ako je divlja duša životinjska, drži se da je dotična životinja neka vrst čovjekova brata. Za čovjeka kojem je brat krokodil, na primjer, drži se da može bezbrižno plivati rijekom koja vrvi krokodilima. Ako je divlja duša drvo, drži se da takvo drvo utječe poput roditelja na dotičnog pojedinca. U oba slučaja, uvreda se životinjske duše tumači kao vrijeđanje čovjeka.
U nekim se plemenima vjeruje kako čovjek ima mnogo duša; to vjerovanje iskazuje osjećaj nekih primitivnih pojedinaca da se svaki od njih sastoji od nekoliko povezanih ili odvojenih jedinica. To znači da je pojedinčev duševni život daleko od toga da bude pouzdano ocjelovljen; naprotiv, prijeti vrlo lakim mrvljenjem pred nasrtajem neobuzdanih osjećaja.
Premda nam je ta okolnost poznata iz antropoloških rasprava, nije toliko nepovezana s našom razvijenom civilizacijom, koliko to može izgledati. Jer, i mi možemo biti razdvojeni i možemo izgubiti svoju samosvojnost. Raspoloženja nas mogu zaokupiti i promijeniti, ili možemo postati nerazumni i nesposobni prisjetiti se važnih činjenica o sebi ili drugima — tako da ljudi pitaju: "Koji je vrag ušao u tebe ?" Govorimo o tome da možemo "sebe nadzirati", ali je samonadzor rijetka i neobična vrlina. Možemo misliti kako smo pod samonadzorom, a ipak nam neki prijatelj lako uzmogne reći nešto o nama, o čemu ništa ne znamo.
Nema dvojbe kako čak ni na razini koju nazivamo visokim stupnjem civilizacije ljudska svijest nije još dostigla razboriti stupanj postojanosti. Još je ranjiva i naklonjena razdvajanju. A ta sposobnost izdvajanja dijela duha zapravo je dragocjena značajka. Ona nam omogućuje da se usredotočimo na jednu stvar u jednom trenutku isključujući sve ostalo što bi moglo iziskivati našu pozornost. Međutim, postoji, u tom pogledu, neizmjerna razlika između svjesne odluke o odvajanju i potiskivanju jednog dijela nečije duševnosti, i onoga stanja u kojem se to zbiva spontano, neovisno o znanju ili pristanku, i čak usuprot nakani. Prvo je dostignuće civilizacije, a drugo primitivni "gubitak duše", ili čak patološki uzrok neuroze.

Dakle, čak je i u naše vrijeme jedinstvo svijesti još nesigurna stvar; suviše ga je lako razbiti. Moć nadziranja svojih osjećaja, koja može biti s jednog stajališta vrlo poželjna, s drugog bi bila prijeporne vrijednosti, jer bi društvenim vezama oduzela raznolikost, boju i toplinu.
Zbog takve pozadine, moramo razmotriti važnost snova — onih nepovezanih, teškouhvatljivih, nepouzdanih, neodređenih i nepostojanih maštanja. Da bih objasnio svoje stajalište, opisat ću kako se ono godinama razvijalo i što me navelo na zaključak da su snovi najčešći i općenito pristupačni izvor za istraživanje čovjekove sposobnosti simboliziranja.
Sigmund je Freud prvi pokušao empirijski istražiti nesvjesnu pozadinu svijesti. U radu je polazio od općenite postavke da snovi nisu nikakve slučajnosti, nego su povezani sa svjesnim mislima i problemima. Ta postavka nikako nije bila proizvoljna. Temeljila se na zaključku uglednih neurologa (na primjer, Pierrea Janeta) da su neurotski simptomi povezani s nekim svjesnim iskustvom. Oni se čak pojavljuju kao odvojeni dijelovi svjesne duhovnosti, koji, u drugo vrijeme i u drugačijim uvjetima, mogu i biti svjesni.
Prije početka ovog stoljeća Freud i Josef Breuer uvidjeli su da neurotski simptomi — histerija, neki tipovi bolova i nastrano ponašanje — imaju zapravo simbolički smisao. Oni su jedan način na koji nesvjesni duh izražava sama sebe — baš kao i u snovima; i jednako su toliko simbolični.
U bolesnika suočena s nepodnošljivim okolnostima, može se, na primjer, razviti grč pri svakom pokušaju gutanja: on "to ne može progutati". U sličnim uvjetima psihološkog stresa drugi bolesnik doživi napadaj astme: on "ne može disati u svojoj kući". Treći pati od neobične uzetosti nogu: ne može hodati, tj. "ne može više dalje". Četvrti, koji povraća kad jede, "ne može probaviti" neku neugodnu činjenicu. Mogao bih navesti mnogo primjera ove vrste, ali su takva psihička uzvraćanja samo jedan oblik mogućeg očitovanja onih problema što nas nesvjesno muče. Oni se češće očituju u našim snovima. Koji god je psiholog slušao brojne ljude kako opisuju svoje sne zna da su simboli iz snova znatno različniji od fizičkih simptoma neuroze. Oni se često sastoje o razrađenih i slikovitih mašta. No ako analitičar, suočen s tim gradivom iz snova, upotrebljava Freudovu izvornu tehniku "slobodnih asocijacija", otkrit će da se snovi konačno mogu svesti na nekoliko temeljnih obrazaca. Ta je tehnika igrala važnu ulogu u razvoju psihoanalize, jer je Freudu omogućila da mu snovi posluže kao polazište za mogućno istraživanje nesvjesna bolesnikova problema.
Freud je jednostavno, ali pronicljivo zaključio da će sanjač, ako ga se potiče na pričanje o slikama iz sna i mislima što ih one pokreću u njegovu duhu, odati i otkriti nesvjesnu pozadinu svojih nelagodnosti i onim što govori i onim što namjerno prešućuje. Njegove misli mogu izgledati besmislene i beznačajne, ali je poslije nekog vremena razmjerno lako uočiti što on nastoji izbjeći, koju to neugodnu misao ili iskustvo potiskuje. Ma koliko to pokušavao prikriti, sve što rekne upućuje na srž njegova stanja. Liječnik vidi toliko mnogo stvari u tom naličju života da je malokada daleko od istine kada tumači nagovještaje svog bolesnika kao znakove nemirne savjesti. Na žalost, ono što na koncu otkrije potvrđuje njegova očekivanja. Zbog toga nitko ne može ništa reći protiv Freudove teorije o potiskivanju i ispunjenju želja kao očiglednim uzrocima simbolizma snova.
Freud je pridavao posebnu važnost snovima kao polaznoj točki u procesu "slobodnih asocijacija". No ja sam nakon stanovita vremena počeo osjećati da je to varljiva i neprimjerena upotreba bogatih maštanja što ih stvara nesvjesno u snu. Zapravo sam počeo sumnjati kad mi je jedan kolega ispričao što je doživio za vrijeme duga putovanja vlakom po Rusiji. Premda nije poznavao jezik, pa nije mogao ni odgonetati ćirilsko pismo, zatekao se kako razmišlja o tim čudnim slovima kojima su bila ispisana upozorenja za putnike, i prepustio se sanjarenju u kojem je predočivao svakovrsna njihova značenja.
Jedna je misao poticala drugu i on je u svojoj opuštenosti otkrio kako su mu te "slobodne asocijacije" uzburkale mnoge davne uspomene. Među njima je nevoljko prepoznao i neke poodavno zametnute nelagodnosti — stvari što ih je želio zaboraviti i svjesno ih zaboravio. Zapravo, dopro je do onoga što bi psiholozi nazvali njegovim "kompleksima" — do potisnutih osjećajnih tema koje mogu izazivati stalne psihološke poremećaje, ili čak, u mnogim slučajevima, simptome neuroze.

Test s mrljom tinte što ga je otkrio švicarski psihijatar Hermann Rorschach. Oblik mrlje može poslužiti kao poticaj za slobodnu asocijaciju; zapravo, gotovo svaki -nepravilni slobodni oblik može pokrenuti asocijativni proces. Leonardo da Vinci je napisao, u svojim Bilješkama: "Ne bi ti smjelo biti teško zastati ponekada i zagledati se u mrlje na zidovima, ili u ostatke vatre, u oblake, ili blato, i u slčna mjesta na kojima ćeš moći otkriti doista čudesne ideje."
Ta mi je zgoda otvorila oči za činjenicu da nije nužno upotrijebiti san kao polaznu točku u procesu "slobodnih asocijacija", ako želimo otkriti komplekse nekog bolesnika. Ona mi je pokazala kako se može dosegnuti središte izravno sa svake točke kruga. Može se početi od ćirilskih slova, od razmišljanja na temelju kristalne kugle, molitvenog valjka ili moderne slike; pa čak i od slučajnog razgovora o nekom posve beznačajnom događaju. U tom pogledu nije san koristan ni više ni manje od bilo koje druge početne točke. Pa ipak, sni su od posebna značenja, premda često niču iz osjećanja uzbuđenja koje sadrži i običajne komplekse. (Običajni su kompleksi osjetljivi djelići duše, koji najbrže uzvraćaju na vanjski poticaj ili poremećaj.) Zbog toga nas slobodne asocijacije mogu odvesti od bilo kojeg sna do skrivenih kritičnih misli.
Tada mi je palo na pamet kako bi bilo razumno zaključiti (ako sam dotle bio u pravu) da snovi imaju vlastitu specijalniju i važniju ulogu. Oni su često određena, bjelodano svrsishodna sastava koji upozorava na prikrivenu misao ili namjeru — premda se ova potonja, u pravilu, ne može izravno dokučiti. Stoga sam počeo razmišljati o tome ne treba li možda veću pozornost obratiti očiglednom obliku i sadržaju sna, nego dopustiti "slobodnim" asocijacijama da nas vode kroza splet ideja do kompleksa koji se lako mogu otkriti i drugim sredstvima.
Ta je nova misao bila prekretnicom u razvitku moje psihologije. Ona je značila da sam postupno prestajao slijediti asocijacije koje su odvodile daleko od sadržaja sna. Odlučio sam se više usredotočiti na asocijacije uza sam san, vjerujući da one izražavaju nešto specifično što nesvjesno pokušava iskazati.
Promjena u mom odnosu prema snovima uključivala je i promjenu metode; nova je tehnika mogla uzeti u obzir sve različite šire vidove nekog sna. Kazivanje svjesna duha ima početak, tok i kraj, dok za san to ne važi. Njegove su vremenske i prostorne dimenzije sasvim drugačije; da se shvati, morate ga istraživati sa svih strana — baš kao kad uzmete u ruke nepoznati predmet i prevrćete ga sve dok ne spoznate svaku pojedinost njegova obličja.
Možda sam sad već dovoljno rekao da se može vidjeti kako sam postupno došao do neslaganja sa "slobodnim" asocijacijama kakve je Freud prvi upotrebljavao: htio sam se što više držati samog sna, a isključiti sve nevažne misli i asocijacije što ih on može izazvati. Naravski, one bi nas mogle dovesti do bolesnikovih kompleksa, ali sam ja imao na pameti dalekosežniju svrhu nego što je otkrivanje kompleksa koji uzrokuju neurotične poremećaje. Postoje mnogi drugi načini na koje ih možemo otkriti: na primjer, psiholog može pribaviti sve potrebne nagovještaje primjenom testova s asocijativnim riječima (pitajući bolesnika što asocira na dani slijed riječi i proučavajući njegove odgovore). Ali, da bi se spoznao i shvatio psihički život-proces čitave osobnosti neke jedinke, važno je pojmiti kako njegovi snovi i njihove simboličke slike moraju igrati znatno važniju ulogu.
Gotovo svatko znade, na primjer, da postoji golemo mnoštvo slika kojima se može simbolizirati (ili, recimo, predstaviti u obliku alegorije) seksualni čin. Svaka od tih slika može tokom asocijacija dovesti do namisli o seksualnom odnosu i specifičnim kompleksima što ih svaki pojedinac može imati u vezi sa svojim seksualnim sklonostima. Ali čovjek može otkriti takve komplekse i sanjarenjem potaknutim nizom nepoznatih ruskih slova. To me navelo na pretpostavku da san može sadržavati, pored seksualne alegorije, i neku drugu poruku, i da za to postoje određeni razlozi. Da to zorno prikazem:
Čovjek može sanjati kako stavlja ključ u bravu, kako se služi teškim štapom ili razbija vrata brvnom. Svaki se ovaj san može držati seksualnom alegorijom. Ipak, to što je njegovo nesvjesno izabralo za svoje svrhe jednu od ovih specifičnih slika — bilo ključ, štap ili brvno — to je također jako važno. Zbiljski je zadatak da shvatimo zašto je dana prednost ključu, a ne štapu, ili štapu, a ne brvnu. A to kadšto može dovesti čak i do otkrića da uopće nije riječ o prikazivanju seksualnog čina, nego o nekom posve drugom psihološkom smislu.
Razmišljajući na tom tragu, zaključio sam da prilikom tumačenja sna valja upotrijebiti jedino onu građu koja je njegov nedvojbeni i očigledni dio. San ima svoje vlastite granice. Njegov nam specifični oblik govori što pripada u nj, a što odvodi od njega. Dok nas "slobodne" asocijacije odmame od te građe po nekoj vrsti krivudave crte, metoda koju sam ja razvio više naliči na okolišanje kojeg je središte slika sna. Ja se vrtim oko slike sna i oglušujem se na svaki sanjačev pokušaj da se otrgne od toga. Svagda iznova, u svom stručnom radu, morao sam ponavljati riječi: "Vratimo se vašem snu. Što san kaže?"
Na primjer, jedan je moj bolesnik sanjao o pijanoj i raskalašenoj ženi. U snu se činilo da je ta žena njegova supruga, premda je u zbiljskom životu njegova supruga bila posve drugačija. Dakle, san je naoko bio zaprepašćujuće lažan i bolesnik ga je odmah odbacio kao besmislicu. Da sam ja, kao njegov liječnik, dopustio da slijedi asocijacije, on bi se nedvojbeno pokušao što više udaljiti od neugodnog nagovještaja svog sna. U tom bi slučaju zapeo na jednom od svojih glavnih kompleksa — možda na kompleksu koji nema nikakve veze s njegovom ženom — i ništa ne bismo doznali o specifičnom smislu tog osebujnog sna.
Što je, dakle, njegovo nesvjesno pokušavalo saopćiti takvim očigledno neistinitim očitovanjem? Očito, ono je na neki način izrazilo misao o pokvarenoj ženi koja je prisno povezana sa životom sanjača; ali budući da je povezivanje te slike s njegovom ženom bilo neopravdano i doista neistinito, morao sam drugdje tražiti dok nisam otkrio što znači ta odbojna slika.

"Anima" je ženski sastojak muške nesvjesnosti, "Animus" muški sastojak ženskoga nesvjesnog. To unutrašnje dvojstvo često je simbolizirano hermafroditskom figurom, kao što je okrunjeni hermafrodit, gore, iz alkemijskog rukopisa iz 17. stoljeća.
U srednjem vijeku, davno prije nego što su filozofi dokazali kako zbog sastava naših žlijezda prebivaju u nama muški i ženski sastojci, govorilo se da "svaki čovjek nosi ženu u sebi". Tom ženskom dijelu svakog muškarca nadjenuo sam ime "anima". To "ženskoliko" u biti je određena inferiorna vrsta odnosa prema okolišu, a pogotovo prema ženama, koja se brižljivo skriva i od drugih i od sebe. Drugim riječima, premda osobenost nekog pojedinca može biti naočigled posve normalna, to može značiti da dotičnik samo dobro skriva od drugih — ili čak od sama sebe — žalosno stanje "žene iznutra".
Tako je upravo i bilo s tim bolesnikom: njegova ženska strana nije bila dopadljiva. Njegov mu je san zapravo poručivao: "Ti se donekle ponašaš kao pokvarena žena", i time mu zadao odgovarajući udarac. (Razumije se, ovakav primjer ne valja uzeti kao dokaz da se nesvjesno bavi "moralnim" poukama. Taj san nije zapovijedao bolesniku da se "bolje ponaša", nego je jednostavno pokušao izgladiti onu jednostranu osobinu njegove svjesnosti, koja mu podupire uobrazbu da je stopostotni gospodin.)
Lako je shvatiti zašto su sanjači skloni zanemariti, pa čak i poreći poruku svojih snova. Svijest prirodno pruža otpor svemu nesvjesnom i nepoznatom. Ja sam već istaknuo kako u primitivnih naroda postoji ono što antropolozi zovu "mizonizam", duboki i praznovjerni strah od novog. Primitivci se poput divlje životinje opiru svim nepovoljnim događajima. Ali se i "civilizirani" čovjek opire svakoj novoj ideji na gotovo jednak način — podižući psihološke brane, kako bi se zaštitio od potresa Što mu ih donose susreti s nečim novim. To se može lako zapaziti u onom otporu što ga bilo koja jedinka pruža vlastitim snovima, kad god je prisiljena priznati neočekivanu misao. Mnogi krčitelji na polju filozofije, znanosti, pa čak i književnosti, bili su žrtve urođene staromodnosti svojih suvremenika. Psihologija je jedna od najmlađih znanosti; a upravo zato što se nastoji baviti djelovanjem nesvjesnog, nužno je naišla na krajnji oblik mizonizma.


Carl G. Jung - Čovjek i njegovi simboli, Mladinska knjiga Ljubljana, 1973, str. 20-31