O Autoru

 

ohann W. Göthe, njemački književnik i mislilac, rođen je u Frankfurtu na Majni 28. kolovoza., a umro je u Weimaru 22. ožujka 1832.
     Njegovo djelo obuhvaća gotovo sve književne rodove i nekoliko znanstvenih područja. Mnogobrojni su uzori i utjecaji: svjetski klasici, književnost rokokoa, pučka poezija različitih naroda, široko područje povijesti, teologije, filozofije, teorije umjetnosti i prirodnih znanosti.
     Göthe je bio jedna od ključnih ličnosti njemačke književnosti i pokreta nazvanog Weimarska klasika u kasnom 18. i ranom 19. stoljeću. Weimarska klasika se podudarala s još nekoliko pokreta koji su se odrazili na njegovo stvaralaštvo, a to su prosvjetiteljstvo, sentimentalnost ("Empfindsamkeit"), Sturm und Drang(romantistički pokret, zajedno s F. Schillerom).
     Nametnuo se suvremenicima kao obnovitelj lirike, drame, epa, romana, te učenjak izuzetno oštrog i dubokog uvida u strukturu i fenomene prirode. Još za života postao je spomenik njemačkog klasičnog humanizma.
     Djela: drama Götz von Berlichingen, roman Patnje mladoga Werthera, tragedije u stihovima Ifigenija i Torquato Tasso, tragedija u prozi Egmont, satirički životinjski ep Reinke Fuch, idilični ep Hermann i Dorothea, roman Naukovanje Wilhelma Meistera te pjesničke zbirke Rimske elegije i Mletački epigrami. U završnoj fazi svoga stvaralaštva piše roman Srodne duše, zbirku Zapadno-istočni divan, autobiografski spisi Iz mog života i Poezija i zbilja, te roman Putovnja Wilhelma Meistera. Tokom cijelog života pisao je djelo Faust.
 
Izvorište Fausta
 
     Götheov Faust samo je jedna verzija teme otprije poznate. Najstarija priča seže u 6. stoljeće, kada je Teofil Adamski, pravoslavni svećenik, sklopio ugovor s vragom kako bi se domogao višeg položaja u Crkvi. Uspjevši u tome, na kraju se pokajao i spasio svoju dušu.
     Nakon te priče, pojavilo se još nekoliko djela s tom tematikom prije izdavanja Götheovog Fausta. Npr., Cenodoxus Jacoba Bidermanna i drama Marija od Nijmeghena nizozemske autorice Anne Bijns.
     Bitno je spomenuti i biblijsku Knjigu o Jobu, u kojoj je čovjek stavljen na kušnju.
 
O Götheovom Faustu
 
     Faust, dramska pjesan, životno je djelo Göthea. Radio je na njemu gotovo cijelog života, započevši ga još u fazi Sturm und Drang. Završio ga je tek pred smrt. Polazeći od srednjovjekovne legende o astrologu  i alkemičaru dr. Faustusu koji je prodao dušu vragu, Göthe je stvorio simbol ljudske težnje za spoznajom i napretkom. Djelo je romantičarska drama, ona ne prati Aristotelovo jedinstvo mjesta, vremena i radnje te varira od komedije do tragedije.
     Sastoji se od dva dijela, od kojih je samo drugi dio u činovima. Prvi dio započinje Prologom u kazalištu u kojem Göthe, dramaturg, iznosi svoje gledište o kazalištu. Likovi tog prologa su Redatelj, Pjesnik i Glumac, tri aspekta kazališta. Redatelj želi privući publiku svojim djelom, Pjesnik želi iskazati svoje pjesničko umijeće, dok Glumac želi prikazati svoje glumačke sposobnosti. Sam prolog nije od važnosti za djelo. U Prologu na nebu, idućem što dolazi, Gospod dopušta Mefistofelesu da pokuša skrenuti Fausta na svoj put. Već u tom Prologu, na samome početku djela, ključ Faustovog spasenja je iznesen kada gospod kaže Mefistofelesu: "Sa praizvora skreni duha tog,/ Povedi ga, kad mniš da to je lako,/ Po nizbrdici puta svog-/ Al priznat ćeš morat postiđen:/ Da za put pravi znade dobar čovjek/ I kad je tamnom težnjom zaluđen."
     Zatim upoznajemo lik Fausta, nesretnog jer nakon mnogo godina proučavanja znanosti, bogoslovlja, medicine, alkemije itd., smatra da zna koliko je i prije znao, smatra da ne napreduje. ("Proučio sam mudroslovlje/ I liječništvo, pa još i pravo,/ K tom na žalost i bogoslovlje,/ I sve sam s marom proučavo./ A jadna ostadoh budala/ Što zna koliko je i znala.") Gleda sobu u kojoj živi, gleda knjige i sve to naziva svojim svijetom. Čezne za vanjskim svijetom, za iskustvom, a ne slovom na papiru. Uskoro ga posjećuje Mefistofeles (približio mu se u obliku crnog psa) te sklapa ugovor s njime, potpisujući ga svojom krvlju. Prema dogovoru, Mefistofeles će služiti Faustu sve dok ovaj ne dosegne stanje istinske sreće na ovom svijetu. Nakon toga, Faustova duša pripada vragu.
Zajedno kreću u svijet te susreću mnoge ljude i nalaze se u mnogim situacijama, od kojih se ističe "Valpurgina noć", scena za koju je Göthe prostudirao svu staru literaturu o vješticama, demonima, čarobnjacima, izraslima posve na tlu kršćanstva. Radnja je smještena na Blocksberg, vrh Harz, a prikazuje vještičji sabat u koji Göthe ubacuje književnu, političku i idejnu satiru suvremenih pojava. Uskoro dolazimo do onoga što obilježava prvi dio i što je veoma bitno za Faustova iskustva:  Margareta, nevina djevojkom koja se zaljubljuje u pomlađenog Fausta. On se također zaljubljuje u nju, što je jedno od iskustava koja je želio. Logično je da je ljubav jedno od prvih iskustava koje je Faust poželio jer ju je u mladosti "propustio". Kako to biva, posebice u romantizmu, postojala je zapreka u njihovoj vezi – Margaretina majka. Stroga je gospođa branila svojoj kćeri viđanje s muškarcima i pružala joj tvrd kršćanski odgoj. Kako bi se mogli nalaziti, Faust i Margareta uspavljuju majku, no jednom ona popije preveliku dozu te umre. Uskoro Faust ubija njenoga brata koji na samrti proklinje svoju sestru dok je na ovome svijetu. Margareta zaista biva prokleta te čak ubija svoje vlastito dijete zbog čega završi u tamnici. Faust je pokuša spasiti, no ona, svjesna svoje krivnje, ne želi napustiti tamnicu, svoje mjesto pokajanja. Zbog toga, kada umre, začuje se glas s neba: "Spašena je." Time završava prvi dio Fausta.
     U drugom dijelu teško da možemo pratiti radnju. Ovaj se dio mnogo više bavi iskustvima koja Faust proživljava. On je savjetnik na dvoru cara kojega spašava od revolucije izumom papirnatoga novca. Iznova je sudionik sabata, no ovaj je nazvan "Klasična Valpurgina noć" i radnja je smještena u grčku pokrajinu Tesaliju, na fersalska polja gdje je 9. kolovoza 48. godine pr.Kr. Cezar pobijedio Pompeja. Ova Valpurgina noć sjedinjuje mnoge raznorodne elemente, likove, simbole, alegorije uzete iz povijesti, antičke mitologije itd. Ona je suprotnost prvoj Valpurginoj noći; u njoj nema ni prizvuka kršćanstva. Čak se i sam Mefistofeles, jedan od domaćina prve noći, osjeća nelagodno i strano u Tesaliji.
     Nakon toga, Faust se vraća u prošlost, u doba grčkih junaka gdje dobiva dijete s lijepom Helenom. Dijete, nazvano Euforion, umire poput Ikara. Ono ne može živjeti jer zapravo predstavlja spoj novoga (Faust, tadašnji svijet) i staroga (Helena, antika) koji se ne može održati. Nakon toga Faust traži zadovoljstvo u akciji, na ratištima. Nakon postignutog uspjeha, i dalje ne dostiže sreću o kojoj sanja.
     No, jednoga dana, gledajući ljude kako složno grade nasip, on dolazi do zaključka da je čovjek spašen radom za ljude, zajedništvom s ljudima. U tom trenutku doseže stanje za kojim je žudio sve te godine, doseže stanje koje je Mefistofeles očekivao. Konačno, Faust shvaća bit postojanja, konačno, Mefistofeles želi naplatiti dug! No, njegov pokušaj da uzme Faustovu dušu završava kao neuspješan jer, iako je griješio, Faust je neprestano stremio ka dobrome, borio se u neprestanoj potrazi za istinom. Zbog toga, Gospod dopušta svojim anđelima da uznesu Fausta na nebo, gdje se također nalazi Margareta, koja se za njega moli Mariji. (Anđeli: "Tko za svoj spas je djelatan,/ Toga možemo spasiti.")

     Također, razlog Faustovog spasenja možemo tražiti i u Gnostičkom Tominom evanđelju u kojem stoji: (logion 107) Isus reče: "Kraljevstvo je kao pastir koji je imao stotinu ovaca. Jedna od njih je skrenula s puta, i to baš ona najveća. Pastir ostavi svih devedeset i devet ovaca, i počne tražiti onu jednu sve dok je ne nađe. Izmorivši se, on reče ovci: Volim te više od svih ostalih."
 
     Ovo uistinu veliko i slojevito djelo koje se bavi ljudskom željom za spoznajom, Göthe je uspio prikazati na način koji je imao najviše odjeka u Zapadnome svijetu. Mnogi su stvarali po uzoru na Götheovog Fausta, ne dostižući njegovu snagu. Djelo je vječno, neprolazno te nosi bitnu poruku za sve ljude: rad je ključ, rad za čovječanstvo.