by Sar Helion

"Za religiju podrazumijevam ublažavanje i pomirenje sila superiornih čovjeku, za koje se smatra da usmjeravaju i kontroliraju tok prirode i ljudskoga života." ~ Sir James George Frazer

Danas ćemo se dodirnuti ne tako slavne strane mistike i ezoterije te  se suočiti s nekim manje poznatim činjenicama koje su u prošlosti oblikovale izvjesne ezoterne pokrete.
No prvo pokušajmo shvatiti odakle dolazi čovjekova potreba za vjerovanjem u nadnaravno, u sile koje oblikuju matricu vidljiva svijeta, a proizlaze iz svijeta nevidljivog, procjepa svjetlosti i tame, mističnoj međi koja razdvaja racionalno od iracionalnog.

U drevna vremena, kada je čovjek još bio u neolitskom povijesnom vremenu, dok su ljudi još uvijek živjeli u pećinama,  ljudski um se polako budio i pokušavao povezati osnovne zakonitosti svojega okoliša.
Ne znamo točno u kojem su trenutku uslijedili prvi bljeskovi svijesti, kao što ne znamo je li izronio negdje nekakav crni monolit, kakav je prikazan u Kubrikovoj Odiseji, koji je donio prve elementarne impulse za izradu alata i oruđa, no ono što sigurno znamo jest da je primitivni čovjek bio okružen silama prirode koje nije razumio i koje su bile snažnije od njega.  
Tako je svjedočio udaru groma, oluji, potresima, snazi svjetlosti i toplini sunca, plamenu i vatri.
Sve su to bile sile kojima nije znao izvorište i koje nije kontrolirao. Prestrašen i zadivljen, svaka od tih sila je bila moć, jednako kao i neka vrsta više inteligencije, svemoćnost kojoj se divio, koje se plašio, ali kojoj se kasnije i klanjao. Tako je naš primitivni homo sapiens osmislio prve magijske rituale kojima je pokušavao odobrovoljiti sile prirode i staviti ih pod svoju kontrolu obožavajući i štujući ih.
Tako je nastala prva ideja magije, specifičnog ritualnog djelovanja iz pozicije materijalne poznatosti  prema mističnoj suptilnoj nespoznajnosti gdje obitavaju bogovi, demoni ili duhovi koji svojom milošću ili srdžbom djeluju na vidljivi svijet.
Kako je vrijeme prolazilo čovjek se polako razvijao, a razvoj kao da je ekvivalentno pratila i njegova spoznaja upotrebe vatre. Oko plemenskih ognjišta okupljali su se ljudi, starješine, vračevi i poglavice. Donosili su odluke i zaključke u blizini onoga što je davalo svjetlost i toplinu.
Njihovi magijski rituali su postajali kompleksniji, a brutalne žrtve u krvi su zamjenjivale žrtve u nedestruktivnim darovima zemlji, nebu, suncu, kako bi urod porastao i kako bi bilo dovoljno lovine, manje bolesti i slično.
Uskoro povijesno možemo pratiti pojavu prvih civilizacija u Egiptu, Kini i Južnoj Americi, a s njima i kompleksniji sustavi obrednog djelovanja koji poprimaju formu religije. No ovdje je važno napomenuti da su ljudi vjerovali u kojekakve sile i mnoštvo bogova stotine tisuće godina, a instinktivno živjeli s time milijune godina, dok je pojava organizirane religije stara tek posljednjih 5 do 6 tisuća godina. Drevni običaji, vjerovanja i strahovi od nadnaravnog ostali su i dan danas duboko ukorijenjeni u podsvijesti ljudi. Odatle vrebaju mitske himere, zmajevi koji prkose sv. Jurju, ktonski i mračni nagoni, klifoti starih kabalista, magijske čini, bajalice, obredni plesovi šamana.
I dan-danas ljudi su skloni fantastičnim iracionalnim vjerovanjima u moć nepoznatih sila i duhova. To zapravo ne čudi, jer što je 2000 godina Aristotelove logike i 60-70 godina visoke tehnologije naspram milijun godina straha i divljenja prema nespoznajnim bogovima?
Tako se i danas populariziraju tehnike poput rejkija, yoge, kabale ili nečega trećeg. Duhovni pravci doslovce cvjetaju poput gljiva, a svi oni tvrde da imaju elitnu uzvišenu istinu. Imaju li?
Pitanje je koje svaki iskreni tragaoc za istinom mora upitati kada se suočava s takvom pojavom.
Uzmimo primjer tog rejkija. Izvjesni Japanac je posjetio svetu goru Fuđi gdje su mu se objavili simboli obasjani svjetlom i govorili mu. On je silaskom s planine shvatio da može iscjeljivati rukama i prenio je tu tehniku drugim ljudima nazvavši je rejki.
Kako izgleda prva inicijacija u tzv. Rejki, kako mi je prepričana ukratko od jednog praktikanta: Majstor te tehnike iscrtava izvjesni simbol nad glavom osobe koja prima inicijaciju i zapravo impregnira njegovu auru (životno energetsko polje) s tim simbolom.
To ne bi bilo toliko čudno, da već odavno ne postoje istraživanja o sličnim magijskim postupcima.
Helena Petrovna Blavatsky, jedna od najupućenijih osoba u tematiku ezoterije istočnih zemalja u izvrsnoj priči zvanoj "Začarani život" (Bewitched life) potanko nam opisuje iskustvo jednog Zapadnjaka u Japanu 19. stoljeća. (dakle davno prije pojave rejkija).

Japanski Yamabushi
Junak Blavatskyine priče silom prilika traži pomoć drevnog reda japanskih šamana koji sebe nazivaju Yamabushiijima. Jedan od njih mu odluči pomoći u onome što želi, a to je da vidi što se događa s njegovom porodicom i zaručnicom na drugom kraju svijeta, u Francuskoj.
Prije nego što mu pristaje pomoći japanski šaman ga upozorava da se poslije obreda mora točno  pridržavati ritualnog rada, posta i odmora koji će mu prepisati. Junak na to pristaje.
Yamabushi iscrtava izvjesni simbol na pergameni, spaljuje pergamenu uz izgovaranje magičnih riječi. Simbol s papira se pretvara u plameni živi simbol, koji nestaje iznad junakove glave.
Yamabushi objašnjava, prizvao sam i otpustio drevnog Dai-Djina u tvoje psihičko polje, noćas ćeš u snu dobiti sve odgovore koje tražiš. Poslije toga se moraš pridržavati 3 dana točno propisane kure posta i odmora. Junak priče zaista dobija odgovore na svoja pitanja te noći. No izrazito uznemiren onime što je vidio, on odmah sljedećeg dana kreće na put za Europu, potpuno ignorirajući propisane kure japanskog Yamabushia. Uskoro počinje predviđati budućnosti unutar košmarskih lucidnih snoviđenja. Pojavljuju se teškoće sa spavanjem. Prenapregnuti živci i psihički slomovi. Nakon povratka u Europu traži pomoć jednog budističkog svećenika. Svećenik mu objašnjava da je to drevna magija, i da mu samo taj isti Yamabushi može skinuti kletu sudbinu, jer samo točno taj Yamabushi zna točan simbol i naziv duha kojeg je impregnirao u auru našeg junaka.
Priča završava tragično, jer junak ne uspijeva pronaći japanskog šamana, budući da su oni stalno u pokretu i lutalice su, te ostaje cijelog života nesretni zatvorenik košmarskog života među racionalnim i iracionalnim svjetovima.
Uvijek treba sumnjati u duhovne tehnike s divnom pričom i masom iscijeljenih, jer iskustvo povijesti i iskustvo života potpuno pobija takve predstavke.
Pozabavio bih se s još jednim zanimljivim primjerom novije povijesti.   

"Nitko nikada ne radi nešto namjerno za interes zla i zarad zla. Svi djeluju u interesu dobra, kako ga svatko od njih razumije. Ali svatko ga razumije na drugačiji način, s vremenom čovjek utapa, uništava i ubija jedan drugoga u interesu dobra." ~ George Ivanovich Gurdjieff

Kažu povjesničari da je Gurdjieff rođen u Armeniji, tadašnjoj Rusiji od oca Grka i majke Armenke, oko 1870. godine. Sljedeće 42 godine o Gurdjieffu se apsolutno ništa ne zna, sve dok se ne pojavljuje u Moskvi gdje pokušava uspostaviti duhovnu školu četvrtog puta. U svojoj knjizi "Susreti s izuzetnim ljudima" i "Belzebubove priče" on tvrdi da je učenje primio u tajnom manastiru Sarmoung. Pronalazi nadarenu individuu Ouspenskog koji popularizira njegov duhovni put kroz svoje knjige.
Pred kraja života Gurdjieff uspostavlja institut za razvoj svijesti u Parizu, gdje se nalazi i dan-danas.
Zaista dirljiva priča, ispunjena mudrim mislima, čudnovatim meditativnim i plesnim tehnikama.  Spoj puta fakira, monaha i yogija slijeva se u novi pravac predstavljajući četvrti put.
No tko je zapravo bio Georg Gurdjieff?
Gdje je bio prvih 40-tak godina, i što uistinu znamo o manastiru Sarmoung, zavijenog u maglu?
Zapravo, realno, na sva tri pitanja mi ne znamo apsolutno ništa.


"Sveti" plesovi instituta Gurdjieff

Nema niti jednog povijesnog, antropološkog, etnološkog ili bilo kakvog drugog traga o manastiru Sarmoung.
Najvjerojatnije bi ta priča ostala takva, da se nije igrom sudbine desila zanimljiva stvar. Doduše, nesretna po jedan narod, ali zanimljiva za naše istraživanje. Sredinom 20. stoljeća kineska vojska zauzima Tibet. Počinje masovno iseljavanje stanovništva, a posebice monaha i čitavih tibetanskih manastira. Pa tako i jedan tibetanski rinpoche napiše i objavi knjigu u kojoj navodi kako je on član manastira Sarmoung. Dakle, 90-ih godina 20. stoljeća, saznajemo da je Sarmoung običan budistički manastir, pomalo tantričkog tipa koji dugo postoji na Tibetu. Ali hm, ne spominje se tamo nikakav Gurdjieff, a kamoli četvrti put. Najobičniji budistički manastir, ništa više.
No zbog okupacije Tibeta, uskoro počinju curiti informacije na sve strane. Pa tako posljednjih godina saznajemo o gospodinu Gurdjieffu sasvim drugu priču od one općeprihvaćene.
Tj. da budem precizniji, njegovom inicijacijskom imenu Ghomang Lobzang, kasnije ga promijenivši u Khende-chega, kako bi ga ubrzo u Lhasi promijenio u Tsannyis Khan-po. Da bi dodao konfuziju svojem identitetu naziva sebe još i Ngaku-wang-dorje te Akohwan Darjilikoff. No s njegovom pojavom u Rusiji oko 1910. znali su ga u početku kao Hambro Akvan Dorzhieff, ali tadašnji tibetanski Dalai Lama ga je zvao samo Lama  Dorjieff.
Nakon sudjelovanja u mnoštvu političkih spinova oko 1900. kao veza Dalai Lame prema Britancima i Rusima, nestaje na neko vrijeme u Mongoliji. Kako bi se opet pojavio na Tibetu u par navrata. Neki istraživači barataju informacijama da ga je tamo 1908. posjetio Karl Haushofer, koji je 1923. u Njemačkoj osnovao okultnu grupu Thule, a asistirao mu je dr. Theodor Morell, koji je kasnije postao Hitlerov osobni liječnik. No ostaje nejasno je li Gurdjieff imao utjecaja  na nacističko okultno poglavlje nacizma, ili možda obrnuto. Oni na njega?
Interesantna činjenica je da kada su saveznici slomili nacističku Njemačku i ušli u izvjesni dvorac Wewelsburg, tamo su pronašli mrtva tijela oko 20-tak tibetanaca nepoznatih lamaserija. Ovdje ne impliciram da je službeni Tibet toga doba surađivao s nacistima, nego da je pojedina frakcija ezoterika te zemlje odlučila raditi za interes nacističke Thule, naravno zarad dobra, kako je u gornjem citatu slikovito rekao Gurdjieff, odnosno lama Dorjieff.


Ritualna dvorana dvorca Wewelsburg

"Gdje duh ne upravlja rukom koja stvara, tamo nema umjetnosti." ~ Leonardo Da Vinci

Zadržat ćemo se na još jednom slučaju specifične problematike vrlo popularnom kod mladih područja bivše Jugoslavije: gospodinu Aleisteru Crowleyu, omraženom magu zapadnog okultizma  kojega smo se na portalu već dodirnuli na ovome mjestu.
Međutim, tamo nisu spomenute neke jednostavne činjenice koje priču uokviruju u još jasniju cjelinu. Crowely je bio pripadnik okultnog društva Zlatne Zore, na temelju čijih rituala je napravio cijeli svoj magijski sistem. Međutim "funny thing" jest da je on u Zlatnoj Zori bio iniciran samo do 5. stupnja od mogućih 10. Dakle, sa svojim obrazovanjem unutar toga Reda on je bio na polovici, nikad ne dobivši uvid u više rituale, simbole, učenja i dublja duhovna iskustva. Niti mu je prenesena Riječ i Znak. No on je zaključio da ima dovoljno znanja da osnuje vlastiti "Red". Mislim da je svakoj osobi koja razumije osnove algebre jasno da 5 nije 10, i da tu otprilike cijela priča i završava.
Može se ići čak i dalje, proučavajući osnivanje Reda Zlatne Zore, gdje je njezin glavni osnivač zapravo engleski Slobodni zidar. Je li Zlatna Zora bila samo eksperimentalni podij nekih koji su znali da će se okultno crnilo manifestirati na izvjesnom području? Zlatna Zora, glatko razmontirana nakon Crowleyeva odlaska, postavlja cjelokupni fenomen u vrlo zanimljiv kontekst.

Možda bi moji dragi čitaoci, iz navedenih primjera, mogli pomisliti kako želim započeti lov na vještice ili napraviti osudu sumnjivih duhovnih pravaca. Ne, to mi nije namjera, jer kako je rekao Emanuel Swedenborg "onaj tko je u zlu, je istovremeno u kazni od tog istog zla".
Namjera mi je da s vama podijelim moje viđenje pristupa takvim fenomenima. Nama na ovom portalu, kao istinskim tragaocima za misterijima, zadatak je da potičemo našom duhovnom i moralnom snagom Skladno i Lijepo pod vodstvom Mudrosti. Ezoteriji i mistici ne treba pristupati grlom u jagode, nego odgovornim istraživanjem i promišljanjem o tome donosi li neka tehnika ili znanje dobra te je li u skalaru sklada, ljepote i mudrosti.
Duhovno i mistično je neistraženo područje. Ono dodiruje područje naše podsvijesti gdje se nalaze atavistički nagoni drevnih vjerovanja, obreda i arhetipova mitoloških bića. To je Pandorina kutija. U unutarnjim svjetovima lako se je izgubiti. Zato pripadnici misterija imaju simbol sunca i istok kao zvijezdu vodilju, da ne zalutaju u mračnoj noći duše. Oni djelovanje i misli mjere kompasom i šestarom, upotrebljavaju veliku Geometriju kako bi usporedili je li nešto u skladu, svrsishodnosti te ispravnoj mjeri. Sagledavaju problem iz više perspektiva i kuteva, da bi utvrdili je li neka gradnja ispravno utemeljena. Isti taj princip možemo primijeniti i pri istraživanju fenomena novih duhovnih i ezoterijskih pokreta koji će se stalno pojavljivati na sceni društva i okoline u kojoj živimo.
To je primjenjena mudrost učenja misterija, ne rituali u kojima neki sudjeluju jednom ili više puta mjesečno.
Dakle, smatram da po pitanju ezoterije svatko od nas treba djelovati na okolinu edukacijom i poticanjem istraživanja, metodom koju sam predočio u gornjem tekstu gdje se dogme ili magle slamaju, odnosno osvjetljavaju proučavanjem, istraživanjem i verifikacijom ponuđenoga.

No kako prepoznati ispravni duhovni pravac? Ili ispravnu grupaciju? Pitanje je koje vrijedi više od svog lannisterskog zlata.
Odavno je krv Numenora izblijedjela u Ruži. Nekad su uzdizali i rušili monarhe pokretom ruke i snagom jedne Riječi. Danas je ostao još samo mit nekad svijetle zvijezde.
Masoni su bili i ostali zatvoreno diskretno društvo, s vrlo vrijednim moralnim i etičkim kodeksima koji im pomažu da budu ispravni i dobri ljudi, ali bez konkretne mape učenja duhovnih misterija, čiji su čuvari nekada davno bili.
Martinizam, kao nova snaga koja se uzdiže na obzoru Zapada, tek se treba dokazati na bojišnici ove epohe i civilizacije, gdje je milost gotovo nestala iz srca ljudi, a čelik, led i krv će vladati tisućama godinama koje stoje pred nama.
Oni koji će mjeriti stvari srcem, bit će proglašeni psihički poremećenima, dok će brutalnost, odmazda i prividna moć kroz popularnost biti vodilja onih koji tumaraju u mraku.
Tko će se usuditi izvući mač iz kamena? Tko će se usuditi uzjahati zmaja? Zasigurno ne oni puni vrlina, ili viteštva, oni će prvi bolno udariti u tlo. "Rhaegar se borio hrabro, Rhaegar se borio plemenito, Rhaegar se borio časno. I Rhaegar je poginuo."
Povijest će pisati nove pobjednike i poražene ezoterno-duhovne pozornice ove epohe. Učitelji, tehnike i nova učenja će se pojavljivati i nestajati u treptaju oka, sve dok ljudi ne budu umorni od traganja. Razočarani i slomljeni.. padajući u očaj duševnog beznađa.
Ovo je doba pauka. Doba šaputanja u mraku. Doba savjetnika voštanih lica i eunuha.
Primarna Tradicija će ostati skrivena, negdje daleko. Možda u podnožju nekog ledenog zida i crnoga zamka. Čekajući. Bdijući. Osluškujući.. Ne tražite ga, nećete ga naći. Otkriva se samo čistim srcima, a takvih više nema. No led će se jednog dana početi topiti, a ljeto će istisnuti sjene, jer kozmički kotač je neumoljiv, a kružni ciklusi osnova najdubljih zakona svih svjetova.




Bibliografija:
James George Frazer: Zlatna Grana
Helena Petrovna Blavatsky: Bewitched life
The Occult History of the Third Reich: 1991. four-part History Channel documentary
Claude Lévi-Strauss: Myth and Meaning
George R. R. Martin: A Song of Ice and Fire
Stanley Kubrick: 2001: A Space Odyssey

Lektura: LK