by Marija Dumić

Predaje i vjerovanja u nadnaravno rezultat su čovjekova straha pred neobjašnjivim trenutcima duhovnog i onostranog.

Još u krvavoj povijesti, u borbi protiv Osmanskog Carstva, u dalekim slavenskim zemljama Rumunjske vjerovalo se u postojanje određenih zlih sila koje nakon smrti ustaju iz svojih grobova, imajući za cilj probraćenje preostale neprijateljske strane. Riječ je o danas poznatom vampirizmu, odnosno, u originalnom rumunjskom nazivu pricolici. Očigledno vraćajući se u povijest 15. stoljeća može se naslutiti kako su se određene slavenske legende infiltirale kroz vrijeme i poprimile svojevrsnu povijesnu identifikaciju. U razdoblju 19. stoljeća takva identifikacija očituje se pojavom štriga, štriguna, mora, vukodlaka, vila kao fantastično-nadnaravnih bića, na hrvatskom tlu rasprostranjenih od Istre preko jadranskog otočja protežući se mjestima sjevernoga zaleđa. Istražujući zanimljivu povijesnu građu slavenskih mitoloških priča, naslućuje se i njihova iznimno zanimljiva povezanost, posebice jer se u ondašnjem vremenu naših starih pradjedova i današnjih djedova smatrala dijelom svakodnevnoga života. Poveznica tih fantastičnih bića (štiga, mora, vukodlaka) s vampirima neizostavan je dio jer će i oni poput tih svojih „srodnika“ pohoditi „obične“ ljude, najčešće suseljanje koji su im se na ovaj ili onaj način zamjerili ili pak iz čiste zlobe.

Štrige i štriguni

Porijeklo naziva štriga koje se najčešće koristi u jadranskom dijelu narodnih predaja, vuče svoje korijene iz rumunjske riječi strigoi. Odnosi se na tjeskobne duše mrtvih koje se dižu iz grobova ili besmrtne vampire. Naziv se ujedno srodno povezuje uz riječ talijanskog porijekla strega, taj termin označava vješticu ili vještca, što je logično s obzirom da su štrige, navodno prema narodnoj predaji, doputovale u ljusci jajeta i na taj način se nastanile na jadransko otočje s nakanom da rade veliku štetu ondašnjim otočanima. Za štrigu se na otoku uvijek govorilo kako je to osoba koja ima natprirodnu moć da čini zlo čovjeku i stoci.
Stari kazivači pripovijedaju kako je štriga termin za vješticu, najčešće udatu ženu s posebnim moćima koja izaziva zlo tako da nekoga začara ili urekne. Iz kazivanja se doznaju i osobine fizičkog izgleda žena za koje se vjerovalo da su štrige. One, primjerice, imaju mrki i prodoran pogled, spojene obrve. Napadima štriga bila su izložena naročito djeca, mladić i djevojka prilikom stupanja u brak, trudnice i ribari.

Srodnost štriga i srednjovjekovnih vamipra naslućuje se u iznimnoj moći transformacije u određene životinjske vrste kako bi na taj način zavarale žrtvu u svojim okrutnim napadima. Međutim, istraživanje nas upućuje u određene razlike pri transformiranju pa se tako vampiri skrivaju u obličju šišmiša ili vuka, dok je poznato da se štrige pretvaraju u noćnog leptira, muhu te najčešće u crnu mačku. Također je važno napomenuti kako štrige za razliku od vampira i vukodlaka ne dolaze iz svijeta mrtvih, već žive naizgled normalan život, ali s namjerom pohođenja žrtvi poput svojih spomenutih srodnika.

Prema znanstvenim istraživanjima kao najčešće glavno sastajalište štriga navode se raskrižja, a na nekim zadarskim otocima spominju se i koledišća (mali trgovi). Stara kazivanja upućuju kako bi se štrige na tim mjestima dogovarale o zlim pohodima prouzrokovanim tučom u kojima bi stradavali usjevi i stoka. Prema riječima kazivača, štrige su noćima ulazile u obiteljske kuće, a prolazile bi većinom kroz ključanicu na vratima te bi na taj način naudile izabranoj žrtvi bacajući uroke ili izazivajući anksiozne snove. U preventivnoj zaštiti od štrigunskih pohoda vrlo je važno i samo prepoznavanje demonizirane osobe. Poznato je kako su štrige na mladu nedjelju običavale dolaziti u tuđe obiteljske kuće i posuđivati primjerice sol ili kakvo drugo prehrambeno sredstvo. Zanimljiv način prepoznavanja štriga vršio se i u crkvi za vrijeme svete mise. Osobe koje za vrijeme molitve Očenaša ne gledaju u pod već ravno prema oltaru smatralo se da posjeduju određene štrigunske moći.

Mora-niktomorfni demon

Mora je zasigurno najupečatljiviji demonski lik narodnih predaja. To je djevojka zle krvi, zao ženski duh koji mori spavače. Zla žena koja fizički ostaje kod kuće, a njen drugi lik, zao i životinjski, ide u zle pohode. Etimološki gledano riječ mora potječe od prastare indoeuropske riječi, zatim staroslavenske i općeslavenske. Njen korijen veže se uz imenicu noć, primjerice u njemačkom (nachtmahr), engleskom (nightmare), nizozemskom (nachtmerrie), francuskom (cauchemar), srpskom (košmar) itd.

Za moru možemo reći da je u mnogočemu srodna štrigi, no ipak postoje određeni elementi koji čine moru i štrigu različitim zlodusima. Mora se kao demon javlja samo u ženskom obliku dok štriga može biti i muškoga roda. Mora se isključivo kreće noću što je i čini jednom od niktomorfnih demona dok štriga svoju moć bacanja uroka ne isključuje tijekom dana. Većina ispitanih otočkih kazivača definira pojam „more“ kao „zao ženski duh“ koji muči spavače osjećajem gušenja. Diljem svijeta, „mora“ se ubraja u rod inkuba zloduha, demona, koji prema pučkom vjerovanju spolno opće s usnulim osobama. Suzana Marjanić navodi kako hrvatske – usmenoknjiževne predaje kao jedinu i sigurnu granicu između „more“ i vještice postavljaju sakrament vjenčanja.

More su neudane divojke, zle su kobi, često noću moru mladiće i dicu. Siše in krv, za dicu su posebno opasne jer dite odma more umriti. Sićan se da mi je pokojna nana užala pričati da more ulazu u kuću krez ključanicu pa da sedu na prsa tako da ne moreš disati.

Apotropejska sredstva

Kada govorimo o zaštitnim sredstvima protiv štriga i mora ona su u većini slučajeva slična ili gotovo jednaka. Tomo Vinšćak u svojoj istraživačkoj studiji O štrigama i krsnicima navodi kako su ljudi za zaštitu upotrebljavali križ ili čak ogledalce jer se štrigun boji svog odraza. Navedene činjenice ponovno možemo povezati s pričom o vampirskim pohodima i ljudskom težnjom da se obrane od takve opasnosti. Sličnost vjerovanja poklapa se na gotovo cijelom hrvatskom području. Međutim, zanimljivu različitost nailazimo na jednom zadarskom otoku (otok Iž), gdje je najčešće bio običaj stavljanja mečja (bijeli mekani dio kruha) u džepove ili pod jastuk. Najuvriježenije djelovanje protiv noćnih demona je zabijanje noža ili igle u ključanicu iz razloga jer štrige i more noću ulaze u domove kroz ključanice, zatim oblačenje donjeg rublja naopačke. Pojedini kazivači navode kako su štrige, more i vukodlaci opsjednuti s brojanjem pa se običaj postavljanja sita ili bacanjem sjemenki ispred praga kuće pokazao vrlo učinkovitim.

Mati mi je znala pričati kako su prije ljudi govorili da ih moru štrige i more pa su užali ispred vrat posipati sime i čenicu da se zaštitu. Govorila je kako štrige prvo moraju prebrati koliko tačno ima simena pa bi unda hodile u kuću, a to je bilo nemoguće pa se na taj način sprečavao njihov dolazak.

Vukodlaci ili kodlaci

Vukodlaci su osobe koje se iz raznih razloga, nakon smrti, vraćaju među žive da bi ih plašili i činili im zlo. Vukodlakom mogu biti ljudi koji su, slično kao more i štrige, od rođenja predodređeni da postanu kodlaci, zatim mrtvaci koji se nisu dobro čuvali pa je preko njih preskočila neka životinja, najčešće pas ili mačka ili su te životinje prošle ispod njihovog odra. Prema usmenoj predaji iških stanovnika, kudlacima mogu postati sve osobe koje nakon smrti nisu primile posljednju pomast ili u slučaju ako su pokopane nekrštene. Smatralo se da oni koji umiru nesretni i nezadovoljni zbog neostvarenih želja, imaju tendenciju da se nakon smrti osvećuju živima iz čiste pakosti.

Vjeruje se kako se pošten čovjek ne može pokozlačiti, no, ipak su se poštivali određeni obredni postupci kako do toga ne bi došlo. Stari kazivači na otoku Ižu navode preventivne mjere da se osoba ne pokozlači pa tako spominju simboličko fiksiranje pokojnika u grob. U slučaju vjerovanja da pokojnik ima određene predispozicije da postane kudlak, obavezno mu se zabijao glogov kolac u tijelo kako bi mu onemogućilo njegovo ustajanje iz groba i daljne pohode na otoku. U preventivu se također ubraja i paljenje smrtne svijeće, zabrana okretanja u pogrebnoj povorci, kao i vraćanje drugim putovima s pogreba jer se vjerovalo da se time sprječava pokojnikovo preobraćenje. Govorilo se da su to duše koje nemaju mira i spokoja. Kod susreta s takvima trebalo se prekrižiti i reći: „Bog ti da pokoj, dušo nemirna!

Vile Velebita

Prema mnogim kazivanjima, vile krase najljepši epiteti, primjerice, najčešći opisi su kako su to lijepe, mlade djevojke u bijelom, dugih i zlatnih vlasi. Najčešće vjerovanje je da vile obitavaju na planinskim uzvisinama i šumama daleko od očiju smrtnika. Najpoznatije vilinsko mjesto u Hrvatskoj je planina Velebit, gdje su vile prema predaji plesale kolo. Mnogi stočari koji su se bavili čuvanjem ovaca svjedočili su o postojanju ovih prekrasnih mitoloških stvorenja, koja su znala i vrlo često silaziti s planinskih obronaka, spuštajući se na obalno primorje gdje su otimale djecu i mladiće te ih podučavale raznim stvarima, primjerice liječenju ljekovitim biljkama. Vjerovalo se da je djetelina s četiri lista vilinska trava, a onaj tko je pronađe bit će sretan i bogat do kraja života. Zanimljivo je i vjerovanje da je duga vilinsko djelo. Stari otočani govorili su kako se to vile češaljaju, a ženskoj djeci savjetovali bi da se počešljaju dok je duga na nebu jer će im onda kosa biti poput vilinske.

Pojavljivanje vila i njihovo viđenje bilo je češće u doba kad nije bilo struje, točnije rečeno do prve polovice 20. stoljeća tako da se ta pojavljivanja danas smatraju običnim priviđenjima i iluzijama. Zbog nedostatka svjetla i znanja stari ljudi mnoga su neobjašnjiva stanja pripisivali nadnaravnim pojavama i bićima. Pojavom struje i svjetla, prisjeća se jedan od kazivača, polako su počela blijediti vjerovanja u fantastična bića, a i manje se pričalo o tomu. Neki smatraju kako se civilizacijskim napretkom zapravo pospješilo protjerivanje apstraktnih pojava, a isto tako, zbog očuvanja predaja se može zaključiti kako postoje ljudi koji su i u 21. stoljeću ostali vjerni raznim neobjašnjivim vjerovanjima, slijedeći pritom tradiciju starih vjerovanja i usmene baštine.
Također je poznato iz usmene predaje kako je zapravo vjerovanje u vile bilo toliko osnaženo da su mlade djevojke običavale vilama ostavljati različite darove u znak poštovanja.

Divojke su znale na osamljenim mestima, na kamicima ostavljati cviće i svilene trakice, unda bi užale reći: „Uzmi vilo ča je tebi milo!“ Verovale su da će ih vile zauzrat blagosloviti.

Mnoga kazivanja svjedoče kako su vile stvorovi poput ljudi. To su neobična i tajanstvena ženska bića koja provode svoj život daleko od ljudi, a ipak se s ljudima susreću, razgovaraju s njima i pomažu im, a ponekad se i naljute na njih. Vila je nestalo jer im više nije odgovarao život s ljudima. S otoka nailazimo na podatak da ih nije baš „svih nestalo“ jer su se neke povukle u more, gdje i dalje žive kao sirene.

Najveći broj nadnaravnih predaja pripada tematskom okviru koji obuhvaća vještice, more, vukodlake i vile. Kao i u drugim krajevima Hrvatske, mogu se pronaći sličnosti u motivskom rasponu.
Vjerovanje u nadnaravne pojave i bića u Hrvatskoj bilo je najviše na snazi koncem 19. i početkom 20. st. Pojavom električne struje, polovicom 20. st. nadnaravne predaje počele su više služiti u funkciji strašenja djece i mladih, iako, pojedini stariji stanovnici i dalje vjeruju u prisustvo, primjerice „zla oka“ i „uroka“.
Možemo zaključiti kako su fantastična bića duboko ukorijenjena u vjerovanja i pripovjedačku tradiciju Hrvata. Međutim, ona danas predstavljaju zaboravljen element duhovne kulture kojeg se prisjećaju samo pripadnici starije generacije.
Većina ispitanih kazivača navela je, kako su pričanja o nadnaravnim bićima, neobičnim pojavama i neobjašnjivim događajima, prestala nakon Drugog svjetskog rata. I doista, kazivači rođeni nakon 1950. godine, prisjećaju se tek fragmenata priča koje su tijekom djetinjstva slušali od baka i djedova.