Joseph L. Henderson

Psihološku sliku junaka ne treba smatrati istovjetnom s vlastitim ja. Bolje ju je opisati kao simboličko sredstvo kojim se ja odvaja od arhetipova što su ih izazvale roditeljske slike u ranom djetinjstvu. Dr Jung tvrdi kako svako ljudsko biće izvorno ima osjećaj potpunosti, snažni i cjeloviti osjećaj jastva. A iz jastva — cjelovitosti psihe — rađa se rastom jedinke individualizirana samosvijest.
Tijekom nekoliko prošlih godina počeli su neki Jungovi sljedbenici dokazivati nizove događaja u kojima se rađa pojedinačno ja u prijelazu iz ranoga do kasnijeg djetinjstva. To razdvajanje nikada ne može postati konačno bez ozbiljnog narušavanja izvornog osjećaja cjelovitosti. I ja se mora neprestano vraćati da ponovo uspostavi svoj odnos prema jastvu, kako bi održao psihičko zdravlje.


Totem primitivnog plemena (koji je često životinja) simbolizira identitet svakog plemenskog pripadnika s plemenskom jedinicom. Lijevo: australski domorodac oponaša (u obrednom plesu) totem svog plemena — emua. Mnoge moderne grupe upotrebljavaju totemima slične životinje kao ambleme. Heraldički lav (s belgijskog grba) na alegoričnoj zemljopisnoj karti Belgije. Sokol je simbol Američke vojne zrakoplovne akademije.

Mit o junaku, kako to proizlazi iz mojih proučavanja, prvi je stupanj u diferencijaciji psihe. Ustvrdio sam kako, po svemu sudeći, ona opisuje četverokratni ciklus u kojem ja nastoji postignuti svoju razmjernu samostalnost iz izvornog stanja cjelovitosti. Ne dosegne li nekakav stupanj samostalnosti, pojedinac ne može uspostaviti odnos sa svojom odraslom sredinom. No mit o junaku ne jamči da će tog oslobođenja biti. On samo pokazuje kako se ono može dogoditi na način da ja uzmogne dosegnuti svijest. Preostaje problem održavanja i razvijanja te svijesti na smisleni način, tako da pojedinac može živjeti korisnim životom i postignuti nužni osjećaj samoodređenja u društvu.
Drevna povijest i obredi suvremenih primitivnih društava pružaju nam obilje građe o mitovima i običajima inicijacije u kojima se mladići i djevojke odvajaju od svojih roditelja i silom pretvaraju u članove svog klana ili plemena. No tim se raskidom sa svijetom djetinjstva ranjava izvorni roditeljski arhetip i ta rana mora zacijeljeti ozdravljujućim procesom pretapanja u život grupe. (Istovjetnost grupe i pojedinca često simbolizira totemska životinja.) Na taj način grupa ispunjava zahtjeve ranjenog arhetipa i postaje neka vrsta drugog roditelja kojem se mladi najprije simbolički žrtvuju, samo da bi se ponovno rodili u novom životu.
U toj "drastičnoj ceremoniji što veoma nalikuje na žrtvovanje silama koje bi mogle mladića zadržati", kako to kaže dr Jung, vidimo da izvorni arhetip nije moguće zanavijek svladati na način što ga predočuje borba između junaka i zmaja, a da se ne okrnji osjećaj otuđenja od brojnih sila nesvjesnog.

Vidjeli smo u mitu o Blizancima kako se njihov hybris, koji izražava neumjereno odvajanje ja od jastva, ispravio u njihovu strahu od posljedica, koji ih je natjerao da ponovno uspostave skladan odnos između ja i jastva. U plemenskim društvima taj problem najuspješnije rješava obred proslave zrelosti (inicijacije). Taj obred vraća inicijanta do najdublje razine izvorne istovjetnosti majke i djeteta, ili ja i jastva, sileći ga da tako iskusi simboličnu smrt. Drugim riječima, njegov je identitet privremeno rastrgan ili rasut u kolektivnom nesvjesnom. Iz tog se stanja zatim svečano spašava obredom novog rođenja. To je prvi čin istinskog stapanja ja s većom grupom oličenom u totemu, klanu ili plemenu, ili u cjelini toga troga.


Primitivni obredi inicijacije uvode mladića u odraslu dob i u plemenski kolektivni identitet. U mnogim primitivnim društvima inicijaciju prati obrezivanje (simbolička žrtva). Ovdje su prikazane neke od faza u obredu obrezivanja kod australskih domorodaca. 1. Dječake smještaju pod pokrivače (simbolična smrt iz koje će se ponovno roditi). 2. Otkriveni su i ljudi ih drže za vrijeme prave operacije. 3. Obrezani dječaci dobili su muške stožaste kape kao znak svog novog statusa.
Ta proslava zrelosti, bez obzira na to da li je susrećemo u plemenskim grupama ili u složenijim društvima, svagda iziskuje obred smrti i ponovnog rođenja, u kojem inicijant ide kroz "ulazna vrata" iz jednoga životnog stadija u drugi — bilo to iz ranoga djetinjstva u kasno djetinjstvo, ili iz rane mladosti u kasnu mladost, a odatle u zrelu dob.
Naravno, ti događaji u vezi s proslavom zrelosti nisu ograničeni na psihologiju mladosti. Svaku novu razvojnu fazu u pojedinčevu životu prati ponavljanje izvornog sukoba između zahtjeva jastva i onoga što zahtijevala. Zapravo, taj sukob može biti jače izražen u prijelazu iz rane zrelosti u srednju dob (u našem društvu između 35 i 40 godina) nego u bilo koje drugo životno doba. A prijelaz iz srednje dobi u starost ponovno stvara potrebu za potvrđivanjem razlike između ja i cjelovite psihe; junak sad prima posljednji svoj poziv na djelovanje u obranu samosvijesti, prije nego nastupi nestajanje života u smrti.
U tim kritičnim razdobljima arhetip inicijcije snažno djeluje s ciljem da omogući smisleni prijelaz koji pruža više duhovnog zadovoljstva nego mladenački obredi sa svojim jakim svjetovnim prizvukom. Arhetipski obrasci inicijacije u tom religijskom smislu — poznati od drevnih vremena kao "misterije" — utkani su u strukturu svih crkvenih obreda koji zahtijevaju osobiti način bogoslužja prilikom rođenja, sklapanja braka ili smrti.
U proučavanju inicijacije, kao i prilikom proučavanja mita o junaku, moramo tražiti primjere u subjektivnim iskustvima modernih naročito onih koji su proživjeti analizu. Ne iznenađuje da se u nesvjesnom one osobe što traži pomoć od liječnika, koji se specijalizirao za psihičke poremećaje, javljaju takve slike koje točno odgovaraju važnijim obrascima inicijacije, poznatim iz povijesti.
Možda se kod mladih ljudi najčešće susreće motiv iskušavanja ili ispitivanja snage. To se može činiti istovjetnim s onim što smo već uočili u modernim snovima koji oslikavaju mit o junaku, kakav je onaj o mornaru što se mora pokoriti vremenu i udarcima, ili onaj dokaz krepčine predstavljene pješačenjem čovjeka bez "šešira za kišu" po Indiji. Ovu temu fizičke patnje također možemo vidjeti izvedenu do njezina logičkog završetka u prvom snu koji sam izložio, kad je pristali mladić postao ljudska žrtva na oltaru. Ta je žrtva nalikovala na približavanje inicijaciji, no njezin je kraj bio nejasan. Izgledalo je da skreće s junakova ciklusa, kako bi prokrčila put novoj temi.
Postoji jedna upečatljiva razlika između mita o junaku i obreda proslave zrelosti. Tipični likovi junaka iscrpljuju sve napore u postizanju cilja svojih ambicija; ukratko, oni pobiru uspjeh čak i ako su odmah zatim kažnjeni ili pogubljeni zbog svoga hybrisa. Nasuprot tome, od upućenika (inicijanta) se prilikom proslave traži da odustane od samovoljne slavičnosti i sviju želja, i da se podvrgne mučenju. On mora biti spreman izdržati tu kušnju bez nade u uspjeh. spreman umrijeti; i premda obilježje njegova mučenja može biti blago (razdoblje vezanosti, izbijanje zuba ili tetoviranje) ili blizu smrti (rane obre-zivanja, zarezivanja ili drugih sakaćenja) svrha je svagda ista: stvoriti simbolički osjećaj smrti iz kojega može izbiti simbolički osjećaj ponovnog rođenja.
Mladić od dvadeset i pet godina sanjao je da se penje na planinu kojoj se na vrhu nalazila neka vrsta oltara. Kraj oltara vidi sarkofag na kojem je njegov kip. Tada pristupa svećenik s koprenom preko lica noseći žezlo kojem se na vrhu blista upaljeni sunčev kolut. (Kad je kasnije govorio o snu, mladić je rekao da ga penjanje na planinu podsjeća na napore za vrijeme analize radi stjecanja sposobnosti vladanja samim sobom.) Na svoje iznenađenje, vidi sebe kao mrtvaca i, umjesto da osjeća ostvarenje, ćuti gubitak i strah. Tada izbija osjećaj snage i pomlađenja dok ga oblijevaju tople zrake sunčeva koluta.

Thebanski sarkofag iz drugog stoljeća n. e., koji otkriva simboličku vezu s arhetipom Bogorodice (sadržiteljice svega života). Na unutrašnjem dijelu poklopca je slika egipatske božice Nut; tako će božica "zagrliti" tijelo umrle.
Taj san iznosi na vidjelo, sasvim ukratko, onu razliku koju moramo praviti između inicijacije i mita o junaku. Izgleda kako čin penjanja na planinu upućuje na iskušavanje snage: to je volja da se postigne samosvijest u junačkoj fazi mladenačkog razvoja. Bolesnik je, očigledno, mislio da će njegov pristup liječenju nalikovati na njegov pristup drugim ispitima muževnosti, kojima je pristupao na takmičarski način, što je karakteristično za mlada čovjeka u našem društvu. No prizor kraj oltara je ispravio tu krivu pretpostavku pokazujući mu kako se od njega zapravo traži da se pokori sili koja je jača nego on. On mora sebe vidjeti kao mrtvaca i kao pokopana na simbolički način (sarkofag) koji dočarava arhetipsku majku kao izvornu sadržiteljicu svega života. Samo takvim činom pokoravanja može iskusiti ponovo rođenje. Obred oživljavanja opet ga vraća u život kao simboličkog sina Oca-Sunca.
To bismo opet mogli pobrkati s junačkim ciklusom što ga predstavljaju Blizanci, "djeca Sunca". No u tom slučaju ništa ne ukazuje na to da će upućenik nadmašiti sama sebe. Namjesto toga, podučen je u poniznosti, iskusivši obred smrti i ponovnog rođenja, koji označava njegov prijelaz iz mladosti u zrelo doba.
S obzirom na njegovu starosnu dob, već je trebao iskusiti taj prijelaz, ali ga je spriječilo produljeno razdoblje usporenog razvoja. Odgađanje ga je gurnulo u neurozu zbog koje je prišao liječenju, a san mu daje onaj isti mudri savjet što mu ga je mogao dati svaki dobar plemenski vrač: da se prestane pentrati po planinama radi dokazivanja svoje snage i da se podvrgne smislenom činu inicijacijske promjene koja ga može osposobiti za nove moralne odgovornosti muževne dobi.
Motiv pokoravanja kao bitni stav u pokretanju uspješnog obreda inicijacije jasno se vidi u djevojaka ili žena. Kod njih obred prijelaza od početka ističe njihovu bitnu pasivnost, koju pojačava fiziološko ograničenje njihove autonomije što im ga nameće menstruacijski ciklus. Tvrdi se da je menstruacijski ciklus zapravo najvažniji dio inicijacije sa ženina stajališta, jer svojom snagom budi u njoj najdublji osjećaj pokoravanja životnoj stvaralačkoj moći. Stoga se ona voljno predaje svojoj ženskoj funkciji, kao što se muškarac predaje ulozi koja mu je namijenjena u zajedničkom životu njegove grupe.
S druge strane, ona prolazi, i to ne manje od muškarca, kroz svoja inicijacijska iskušavanja snage, koja vode krajnjem žrtvovanju, kako bi se iskusilo" novo rođenje. Ta žrtva omogućuje ženi da se oslobodi mreže osobnih veza i da se osposobi za svjesniju ulogu kao zasebni pojedinac. Nasuprot tome muškarčeva je žrtva odricanje od njegove svete nezavisnosti: on biva svjesnije povezan sa ženom.

Tu stižemo do onog vida inicijacije koji zbližava muškarca sa ženom i ženu s muškarcem na takav način da ispravlja neku vrstu izvorne suprotnosti između njih. Tada muškarčeva misao (logos) susreće ženinu podatnost (Eros) i njihovo se spajanje predstavlja u onom simboličkom činu obrednog vjenčanja, koji je središte inicijacije od njezinih početaka u drevnim misterijskim religijama. A moderni ga ljudi izvanredno teško shvaćaju i često moraju proživjeti posebnu krizu u životu, da bi to shvatili.
Nekoliko mi je bolesnika ispričalo snove u kojima je motiv žrtvovanja povezan s motivom obrednog vjenčanja. Jedan takav san sanjao je mladić koji se zaljubio, ali nije bio sklon ženidbi zbog straha da će brak postati neka vrsta zatvora kojim upravlja snažni lik majke. Njegova je mati snažno utjecala na nj u djetinjstvu, a buduća mu je punica predstavljala sličnu opasnost. Neće li i njegova buduća žena vladati njime na sličan način kao što su te majke vladale svojom djecom ?
U svom snu plesao je obredni ples s još jednim muškarcem i dvije žene, od kojih je jedna bila njegova zaručnica. Drugi su bili stariji muškarac i žena koji su ga se dojmili stoga što su, unatoč međusobnoj bliskosti, sačuvali svoje individualne razlike i nisu izgledali nasilni. To dvoje, dakle, predstavljalo je za tog mladića bračno stanje koje ne nameće nepotrebna ograničenja razvoju individualne naravi tih dvojih partnera. On bi prihvatio brak kad bi osigurao taj uvjet.
U tom je obrednom plesu svaki muškarac stajao nasuprot svojoj ženskoj partnerici, a sve e četvoro stajalo u kutovima četvrtaste plesaonice. Kako su plesali tako je postajalo sve očitije a je to i neka vrsta plesa s mačevima. Svaki je plesač držao u ruci kratki mač s kojim je izvodio tešku arabesku stvarajući rukama i nogama niz pokreta koji su dočaravali naizmjenične poteze uzajamne agresivnosti i podvrgavanja. U završnom prizoru tog plesa sve četvero plesača moralo je zabosti mačeve u svoja prsa i umrijeti. Samo je sanjač odbio izvršiti konačno samoubojstvo i ostao je sam stajati nakon što su drugi pali. Tada je osjetio duboki stid zbog svoga kukavičjeg propusta da se žrtvuje zajedno s drugima.


Vjenčanje se može smatrati obredom inicijacije, u kojem se muškarac i žena moraju podvrći jedno drugome. Ali u nekim društvima muškarac izbjegava svoje podvrgavanje tako što izvodi obred "otmice" svoje mladenke — kao što čine Dyaki s Malaje i Bornea. Ostatak ovakve prakse je običaj nošenja nevjeste preko praga.
Taj san je mom bolesniku jasno predočio činjenicu da je više nego spreman promijeniti svoj stav prema životu. On je bio zaokupljen sobom; dok je tražio prividnu sigurnost osobne nezavisnosti, njime su prikriveno vladali strahovi što ih je prouzrokovalo podvrgavanje njegovoj majci u djetinjstvu. Bio je potreban izazov njegovoj muževnosti kako bi uvidio da će ostati osamljen i posramljen ako ne žrtvuje svoje djetinje stanje duha. Taj san i njegovo kasnije uviđanje njegova smisla raspršili su mu sumnje. On je prošao kroza simbolički obred kojim mladi čovjek napušta svoju isključivu autonomiju i prihvaća zajednički život u društvenom, a ne samo junačkom obliku.
I tako se on oženio i našao primjereno zadovoljenje u svom odnosu sa ženom. Ženidba nipošto nije štetila njegovoj uspješnosti u životu, ona ju je zapravo povećala.
Posve neovisno o neurotičnom strahu od toga da iza ženidbenog vela možda vrebaju nevidljive majke ili očevi, čak i normalan mladić ima dobar razlog da zazire od ženidbenog obreda. To je u biti ženski inicijacijski obred u kojem se muškarac mora više osjećati kao sve drugo nego junak koji pobjeđuje. Nije čudno što u plemenskim društvima nalazimo obrede koji suzbijaju taj strah, kao što su otmica ili silovanje nevjeste. Oni omogućuju muškarcu da se drži ostatka svoje junačke uloge baš u trenutku kad se mora podvrgnuti svojoj nevjesti i prihvatiti odgovornosti braka.
No tema braka je slika takve rasprostranjenosti da ima i dublji smisao. To je prihvatljivo, čak i nužno simboličko otkriće ženske komponente u muškoj psihi, baš kao što je nalaženje prave žene. Tako se taj arhetip može susresti u muškarcu svake dobi kao odgovor na prikladni poticaj.
Međutim, sve žene ne ulaze u brak s povjerenjem. Jedna bolesnica kojoj se nisu ispunile težnje za karijerom, koja se morala odreći nje zbog vrlo teškog i kratkotrajnog braka, sanjala je da kleči nasuprot čovjeku što je također klečao. On je držao prsten i bio spreman da joj ga stavi na prst, ali mu je ona nevoljko pružila prstenjak desne ruke — očito se odupirala tom činu bračnog združivanja.
Bilo je lako pokazati njezinu značajnu pogrešku. Umjesto da je pružila prstenjak lijeve ruke (čime je mogla prihvatiti uravnoteženi i prirodni odnos s muškim načelom) ona je krivo pretpostavljala da mora staviti svoj cjelokupni svjesni (tj. desni) identitet u službu muškarcu. U stvari, brak je od nje zahtijevao da s njim dijeli samo onaj podsvjesni, prirodni (tj. lijevi) dio sebe, u kojem bi načelo združivanja imalo simbolički, a ne doslovni ili apsolutni smisao. Njezin je strah bio strah žene koja se boji da će izgubiti svoj identitet u jakom patrijarhalnom braku koji je ta žena s dobrim razlogom odbijala.
Pa ipak, obredno vjenčanje kao arhetipski oblik ima posebno važno značenje za psihologiju žene i za nj se one pripremaju tijekom svog sazrijevanja mnogim prethodnim događajima inicijacijskog značenja.



Carl G. Jung - Čovjek i njegovi simboli