Karnak

Svetište Karnak u Egiptu. Jedno od glavnih svetišta Starog Egipta gdje se poštovao bog Amon te učili njegovi misteriji.

 


Memnonovi Kolosi

Prema današnjim arheolozima, likovi ovih divova koji sjede na obrednim prijestoljima nalazili su se ispred pogrebnog hrama Amenofisa III., o kojem su oni jedini preostali dokaz. No, ezoterijska tradicija smatra ih puno starijima od bilo kojeg spomenika posvećenog nekom "povijesnom" faraonu, tvrdeći da su bili prineseni kao žrtva izlazećem Suncu, kako ga jednostavno i danas naziva, ne uvijek naivna narodna predaja.
Danas su visoki oko osamnaest metara, iako su s krunom i opremom bili vjerojatno nekoliko metara viši.

Oziris - Orion

Oziris - u obliku ljudske mumije. Drži znakove faraonske moći: magični štap heka i flagelum s tri rese. Na glavi ima bijelu krunu Gornjeg Egipta. Odjeća mu je bijela što je simbol nemanifestiranog duha, a lice mu se ponekad prikazuje zelenim, jer je i simbol plodnosti. Kralj Amentija - svijeta gdje odlaze umrli. Vladar posljednje generacije bogova i simbol besmrtnosti duše. Središte Ozirisova kulta bilo je u Abidosu.

Dva istraživaća Adrian Gilbert i Robert Bouval su početkom 1990' došli do zapanjujućeg otkrića. Naime sasvim slučajno, promatrajući zvijezde, otkrili su da su tri najveće piramide u Gizehu položene na isti način kao i Orionov pojas na nebu. Daljnjim proučavanjem su dokazali kako su svi odnosi smještaja piramida istovjetni onima Oriona na nebu.

Već je ranije poznato kako se upravo Oziris poistovjećivao sa zviježđem Oriona. Tako jedan egiptolog navodi:
"Kada je riječ transformaciji duše nakon smrti, vjerovalo se da je ona složen i opasan proces kojem se može pripomoći ritualima koje obavljaju živi, ili pak poznavanjem magijskih vještina od strane umrlog koji zahvaljujući svojim znanjima uklanja prepreke na drugom svijetu, ne bi li dospio do vječnog života. Tek tamo, u dalekom astralnom svijetu zviježđa koja se vide tijekom čitave godine prestaje svaka mijena. Tek među vječnim bogovima duša može ući u stanje vječnog postojanja koje se nazivalo Ozirisom."

Novija istraživanja (oko 1994.) su otkrila i nove stvari povezane s piramidama. Naime u kraljičinoj i kraljevoj prostoriji unutar najveće piramide pronađeni su neki kanali-otvori oko 40*40 cm. Struka je kanale odmah proglasila za davna ventilacijska okna. Naknadnim istraživanjem su utvrdili da kanali pod jakim kutevima idu prema vanjskih zidovima piramide.
Jedan dio hrabrih istraživaća koji su znali koliko je egipćanima bilo važno nebo i zvijezde su počeli eksperimentirati s kutevima i smjerovima tih kanala.
Došli su do zapanjujućih otkrića.
Svi kanali iz velike piramide su bili usmjereni u, kako se čini, egipćanima glavna zviježđa. Iz kraljičine odaje prema Siriusu i Malom medvjedu, a iz kraljeve odaje prema Orionu i Drakonisu.

Orion

 


 

Sfinga Regulus

Regulus

Sfinga predstavlja tijelo Lava i glavu faraona. Arheolozi i egiptolozi danas vjeruju kako je nekad tamo stajala prava glava Lava. Sfingina glava gleda na istok, a neki moderni istraživači tvrde da ona predstavlja sazviježđe Lava s najsjanijom zvijezdom Regulus u njenim grudima.
Vjeruje se da su Faraoni u specifični dan stajali unutar šapa sfinge i kada se Sunce uzdizalo na horizontu, oni su s dubokim štovanjem potvrđivali svoj status vladara u srcu Regulusa.

 


 

Izida i Horus

 

Horus-Isus teorija trenutno u reviziji, bit će izmjena
Danas je već opće poznato kako je kršćanstvo sagrađeno na Egipatskim temeljima. Najbolji dokaz tome je upravo ova korelacija Izide majke kako doji sina Horusa. Ikonografija Marije i Isusa je identična.
Horus se u Egiptu obožavao kao jedan od simbola Sunca. Ako se osvrnemo na to kako Božić, Isusovo rođenje, pada 24. 12. po Gregorijanskom kalendaru, a naziva se još i dan pobjedonosnog Sunca, sasvim je očit utjecaj Egipatske religije na kršćansku.
Povezati se može Egipatska mitologija Horusa s pričom o Isusu. Naime Horus se također rađa tajno, jer bi ga inače ubio zli bog Seth - tadašnji vladar Egipta. Kada Horus odraste vodi bitku sa Sethom za prevlast Egiptom u kojoj pobjeđuje. Na kraju se uspinje svome ocu Ozirisu na nebesa i postaje sam Oziris. Ovi posljednji simboli tako jasno oslikavaju Isusovo uskrsnuće i odlazak Ocu na nebo.
Naime 25.12. crkva je odredila dan kada se nešto slavi, a temelji se na paganskom Rimskom blagovanju zvanom "Dan pobjedonosnog Sunca". Zapravo ono što se slavi ovih dana su SATURNALIJE (vidi Wikipedia), rimski blagdan koji prethodi "Sol Invictus". Unutar analogije Isus=Horus=Sunce to bi bilo čak sasvim u redu, da cijelu stvar ne pobija najjednostavnija matematika mjerenja izlazaka i zalazaka Sunca. Dakle, dan koji je u Katoličkom svijetu izabran bi se trebao temeljiti na prirodnom ciklusu početka uzlazne putanje Sunca na horizontu i dan koji se slavi bi trebao biti pobjednonosno Sunce, tj. njegov uspon. MEĐUTIM, ako pogledamo jednostavnu tablicu mjerenja izlazaka i zalazaka, vidjet ćemo da Sunce struže po dnu dna najkračeg dana od 17.12. do 27.12. Nadalje, njegov izlazak bilježi konstantni pad i bivanje na dnu sve do 07.01., i tek tada počinje izlaziti ranije minutu po minutu. Konkretnu snagu dobija tek početkom 2. mjeseca. Ovi datumi gore navedeni sam uzeo kao primjer za grad Zagreb, kod drugih gradova različitih zemljopisnih širina/dužina podaci će se malo razlikovati, ali će prijelomne točke, pogotovo ona 07. i 08. 1. biti tu negdje.
ZAKLJUČAK: Potpuno je legitimno i lijepo slaviti Božić kao kulturni, povijesni i obiteljski blagdan ovih dana, ALI on nema nikakvu funkciju temeljenu na prirodnim zakonima ili suptilnijim silama koje su vezane za Solarnu os svijeta.



 

Apep (Apophis)

 

U staroegipatskoj mitologiji Apep se smatrao gospodarem zla, tame i kaosa. Bio je prikazivan u obliku velike zmije ili ponekad krokodila. Smatralo se da je on drevni duh zla i uništavanja koji boravi u vječnoj tami. Također se smatralo kako Apep zapovijeda armijom demona koji muče ljude.
Apep je bio suparnik boga Ra, onog koji jest svjetlost i koji donosi svjetlost. Vjerovalo se kako Apep želi progutati Sunčevu barku i svaki dan prije zore se odigravala bitka između bogova (egip. Neter) na Raovoj barci i Apepa. Apep je za Egipčane utjelovljavao i snage rastvaranja, tame i ne-bića.
Stoga bio je neka vrsta crne rupe, prisiljavajući one koje je progutao u stanje nepostojanja, kojeg su se Egipčane uvelike bojali i gnušali.
Budući da je bio potpuno izvan svijeta prirode, vjerovalo se kako ne treba nikakvu hranu osim udisanja vlastitih krikova. Prikazivan je kao velika zmija za koju se vjerovalo da egzistira od početka vremena u vodama prastarog kaosa koji je prethodio stvaranju.
Njegova funkcija su beskrajni zlokobni ciklusi napada, poraza i ponovnog napada. Pridodan mu je i epitet zli gušter.
Na unutarenjem planu čovjeka personificirao je nedostatk svijesnosti, poraz, neodgovornost, moralno i duhovno propadanje, involuciju i povratak prema zvijeri.
Apep u starom egiptu nije imao svetišta niti je ikada obožavan, jer on i nije spadao u Netere tj. bogove.
Arheolozi su našli zbirku tekstova u kojima se opisuje zaštita i odnošenje prema Apepu. Evo i nekih naslova poglavlja:
poglavlje o pljuvanju na Apepa
poglavlje o gaženju Apepa lijevim stopalom
poglavlje o probadanju Apepa kopljem
poglavlje o sputavanju (okivanju) Apepa
poglavlje o rezanju Apepa nožem
poglavlje o bacanju Apepa u vatru


Nun

Nun je bio bog koji je personificirao prvobitne (iskonske) vode, kaos koji je postojao prije formi i oblika, tamna tekuća masa iz koje se pojavio bog-stvoritelj.
Za Nuna se smatralo kako nema površine te da se proteže u beskonačnost. Bez da je podvrgnut kozmičkom redu (Maat), Nunov vodeni kaos je čak smatran blagotvornim..
Nun je bez premca u Egipatskom kozmosu, budući da je smatran "ocem (prapočelom) bogova". Njegova supruga je bila Naunet.
Jednom kada je stvaranje kozmosa završilo, Nun je nastavio egzistirati izvan njegovih granica, unutar voda zemlje i onih rijeke Nila.
Njegovo ime se pisalo hijeroglifskim znakom za vodu. Bio je predstavljen očišćavajućim jezerom koje je bilo dio svakog hramskog kompleksa. Također je imao ulogu u ritualima kod postavljanja temelja u konstrukciji novih hramova.
U ikonografiji je prikazan kao čovjek koji stoji do pasa u vodi te ispruženim rukama pridržava solarnu barku Manjet.
Nun nije imao hramove ili svećenike posvećene njemu, niti je obožavan kao personificirano božanstvo. Umjesto toga smatralo se da je prisutan u svetim jezerima koje smo mogli naći u svim hramovima.
U Abtu (Abydos) bio je npr. predstavljen podzemnim vodama i kanalima Oziriona.