Ne možemo točno odrediti vrijeme nastanka misterija, kao ni ono u kojem su postali pristupačni (ili djelomično pristupačni) javnosti u obliku kazališnih predstava dostupnih neiniciranima. Inicijacija u misterije, u ezoterijsku stranu religije, morala je biti izuzetno selektivna. Čak je i u doba dekadencije eleuzinskih misterija u prvome stoljeću, tašti car Neron, onaj čije su želje bile zapovijed stotinama milijuna ljudi, bio odbijen kada je zatražio pristup iskušeništvu u misterije. Ni laskanja ni prijetnje nisu mu otvorile zatvorena vrata, čuvana od onih koji bi radije tisuću puta umrli, negoli prekršili zavjet šutnje pred onima koje su smatrali nedostojnima pristupa uzvišenom znanju, bili oni prosjaci ili carevi.
Daleko porijeklo grčkog kazališta vjerojatno je u ceremonijama na otvorenom koje su, obnavljajući vjerovanja, postojale u cijelom egejskom svijetu, koliko nam je danas poznato, sve do drugog tusućljeća prije Krista.
Na mjestima koja su bila posvećena misterijskom tradicijom odvijale su se svečane procesije, skupovi u šumama, planinama i pećinama. Izgled kasnijih kazališta mogao je potjecati od dubokih dolina, mjesta koja odjekuju, ili od vulkanskih rasjeda u kojima je priroda oblikovala kamena stepeništa za gledatelje – sudionike ceremonije.
Tragedija, čiji naziv dolazi iz eleuzinskih misterija (grč. tragos – jarac, i aoide – pjesma), izvire neposredno iz epskih pripovijedanja povezanih s Dionizom – Bakhom. Po onome što znamo (ali zanemarujemo), Solonov suvremenik Tespis unio je radnju u zbivanja vezana uz himne, uspostavljajući dijalog između glumaca i kora koji je plesao, pjevao i ponekad se obredno zaustavljao pred oltarom.


Ostaci hrama Eleuzine

Tipična pojava među mladima s kraja XX. stoljeća je povratak prirodi, jer su razočarani tehnikama i sustavima koji su zatrovali planet i izazvali opće onečišćenje, i to ne samo s fizičkog gledišta.
Snažan je pritisak velikih interesa koji se izražavaju kroz televiziju, kino, radio i druge elektronske medije sofisticirane za kontrolu informacija. Materijalizam, iako smrtno ranjen, još uvijek ima dovoljno snage manipulirati vjerovanjima i mišljenima milijuna ljudskih bića, a to je upravo ono što vlada ili, bolje rečeno, upravlja sudbinom svijeta. No primjenom tehnike koja neće zapasti u hybris, strašni grijeh oholosti, postupno će se nametnuti ono prirodno, ono zaista ljudsko.
S druge strane, treba čekati reakciju, iako se ona već nesumnjivo osjeća, koja će se suprotstaviti kazalištu zaokupljenom samo prizemnom tematikom koju izražava na najsiroviji način, ispolitiziranom kazalištu koje koristi samo robotizirane likove udaljene od stvarnosti. Kad žele poprimiti ljudske karakteristike, čine to surovima putevima nasilja zbog nasilja samog, ne dajući nam nikakvu moralnu pouku ni zaključak koji bi se odmah mogao primijeniti i tako poboljšati i oplemeniti duh gledatelja.
U ime "kazališta za svakoga" razvilo se kazalište koje nikada ne nadilazi ono eksperimentalno i kojeg shvaćaju samo oni koji rade u njegovim radionicama.
Jasno je kako se ovo ne odnosi na jednostavnu histrionsku farsu kojoj je cilj samo nasmijati. To u najboljem slučaju može biti najlošiji oblik kolektivne katarze kod publike koja izražava svoje sadističke nagone, baveći se tjelesnim ili moralnim bolima koje prikazuju glumci, njihovim teškim situacijama, sramotom i neuspjehom.
Govorimo o onima koji se puni dobre volje popnu na magični podij pozornice, prepuni iluzija i sudare se s potpunim pomanjkanjem duhovnih, psiholoških i fizičkih sadržaja, pošto vlada uvjerenje da se igrom električnih svjetala može zamijeniti sve ono što nam nudi postojanje.
Inicijatsko kazalište nudi više.
Imajući više likova negoli glumaca, ono se temelji na reinkarnaciji duša koje u jednom činu imaju ulogu kralja, a u sljedećem možda prosjaka. Ali duša je iznad svih maski i odjeće. Inicijatsko kazalište nije namijenjeno samo gledateljima, već prvenstveno umjetnicima koje se tim putem uvodi u mele misterije. Sudjelovanje publike je ono što umjetnicima daje intenzitet proživljavanja koji im u svakidašnjem postojanju izmiče; a inkarnacija i smrt njihovih likova je ono što ima daje svijest i postojanje iznad promjenjivih okolnosti.


Pozornica Epidaurusa u Grčkoj

Zašto se ponovno prisjećamo grčkog kazališta, a ne posvećujemo se stvaranju nečeg potpuno novog? Jednostavno zato što ne postoji nešto što bi bilo potpuno novo. Svemirska raketa nije ništa drugo nego gomila dijelova, ventila, goriva i strujnih krugova koji su oduvijek postojali, odvojeno ili u kojem drugom obliku. Najveće računalo nije ništa drugo do nesavršena imitacija mozga, ili možda samo malog mozga prosječnog sisavca, s puno manje prilagodljivim programom i sa životnom neovisnošću o okolini koja ga pretvara tek u stvar.
Kako bismo krenuli naprijed i stvorili novo kazalište koje treba novog čovjeka, moramo se skromno vratiti izvorima iz kojih je u antici izbijalo ono što je tada bilo novo. Moramo stvaiti još jednu kariku, našu kariku, na dugi lanac koji nas veže s prošlim naraštajima i koji omogućava da ga upravljamo prema budućnosti, prema našim fizičkim, kulturološkim i duhovnim potomcima.
A to ćemo, prema starim učenjima, biti opet mi sami, kao što smo isti mi bili oni koji su živjeli ono što je sada povijest.
Kazalište je život u kojem smo svi glumci, a kada nas to zadesi i gledatelji, što je drugi oblik glumca u ovome kazalištu. Svi smo mi na neki način glumci i nastojimo najbolje ostvariti svoju ulogu na sceni ili u gledalištu.
Dakle, je li kazalište farsa? Naizgled da… kao što je to i život… kaleidoskopska igra osjećaja i misli, boli i užitka, posjedovanja i nostalgija, dana i noći, zima i ljeta, života i smrti.
No za nas smrtnike to je jedina stvarnost pomoću koje se penjemo našom vlastitom nutarnjom Akropolom i pročišćavamo se ispirući sa sebe prašinu puta.
Počeli smo s tragedijom, ne samo zato što je to najstariji oblik grčkog kazališta, već i stoga što je najviše vezana uz Boga. Današnje čovječanstvo, posebno mladi, žeđaju za Bogom. Ne radi se o tome da smo svi osobito religiozne prirode, već o tome da smo bačeni u svoju sadašnju inkarnaciju, u ulogu koja nam je pripala u ovome činu, u pustinji u kojoj samo oni ludi, slaboumni, drogirani i fanatici ponekad podignu pogled uvis jer žive na rubu ovog materijalističkog društva. Želimo ponovno podići ono božansko žezlo koje nas kotrlja pod nogama velikog povijesnog stampeda, i iznova sagraditi jedan svijet, jedno kazalište, mudrije, bolje i pravednije. Istinsko kazalište za svakoga.



Iz knjige Prof. Livrage: Kazalište misterija u Grčkoj