Tajnovitost i harmonična geometrija

 

Melencolia I (1514) Albrechta Dürera mogla bi biti najstudiranija rezbarija ikad napravljena koja je stoljećima utjecala na europsku umjetnost. Mnogi koji se bave zagonetkama pokušali su je odgonetnuti. Povjesničar umjetnosti Erwin Panofsky vidio je u njoj Dürerovu osobnu melankoličnu frustraciju u pukotini između umjetničke i božanske kreacije. Frances Yates, povjesničar hermetične tradicije, doživio je njegovu melankoliju kao inspirativnu kreativnu groznicu, nimalo kao tugu, te je pročitao rezbariju kao očitovanje o harmoniji između mikrokozmosa i makrokozmosa. Povjesničar umjetnosti Patrick Doorly vidi je kao ilustraciju Platonovog dijaloga o ljepoti, u kojem anđeoska melankolija predstavlja nemogućnost definiranja apsolutne ljepote.
Panofsky, Yates i Doorly su se više bavili Dürerovom umjetnošću nego njegovom znanošću, ali Dürer nije razlikovao to dvoje tako oštro kako mi to danas činimo i u svakom slučaju bio je istaknut matematičar jednako kao i umjetnik.
Pokraj očevidnog alegorijskog simbolizma i dobro poznatog Dürerovog monograma kodiranog u magičnom kvadratu, Melencolia I ima u najmanju ruku četiri skrivena lica, kriptični anagram, skrivene rebuse, kabalističku geometriju, igre riječima, metafore, pa moguće i magični šarm, što sveukupno čeka na interpretaciju. Kako bi smo uhvatili njihovo značenje trebali bi poštovati njegovu moć dlijeta, njegovu pozornost za precizni jezik i njegovo akutno promatranje prirode. Moramo imati na umu da je bio pionir u matematici kao i u umjetnosti, pjesnik i antikvar, raspravljao je vatreno o filozofiji pod jednakim uvjetima sa učenjacima njegova vremena poput Pirckheimera.
Dekodiranje njegove poruke nas vodi do mnogih početaka. Dürer nije trebao zadovoljiti umjetničku kritiku kako bi solidno živio, budući da umjetnička kritika nije još bila izmišljena. Prva izdana umjetnička kritika u povijesti bila je pohvala upravo ove rezbarije, od strane Joachima Camerariusa (1500-1574), mladog Dürerovog prijatelja koji ga je promatrao dok je radio, te preveo njegovu knjigu o ljudskim proporcijama s njemačkog na latinski i na kraju napisao svoju elegiju. U njoj je Camerarius ustvrdio da, iako je Dürerova umjetnost velika, ona nije njegovo jedino postignuće.

Njegov rad ima također memento Leonarda da Vincia (1452-1519). Leonardo je bio jedan od ranih nositelja i majstora perspektivne tehnike koji je sumirao temeljne ideje u svojim Bilježnicama. Dürer je studirao "tajne perspektive" i teoriju ljudskih proporcija u dva povijesna posjeta Italiji, gdje je razvio strast prema geometriji, formuliranim matematičkim konceptima o ljepoti i proporcijama proširujući Leonardov rad, te su mu neki pripisali da je pronašao novu matematičku znanost projekcijske ili opisne geometrije.
Dürer je bio prvi koji je objavio na njemačkom knjigu o čistoj matematici ili matematičkim dokazima. On je stvorio prvu tiskanu zvjezdanu kartu i prvu otisnutu mapu svijeta kao sfere. Time što je opisao procese u umjetnosti i prirodi jednostavnim njemačkim umjesto kićenim latinskim, izostavljajući prozno ukrašavanje i klasične reference toga vremena, formirao je njemački znanstveni jezik jednako kako je Leonardo formirao talijanski.
Bio je brilijantni te priznati pokretač i u umjetnosti. Izumio je bakrorez i napravio prvi poznati autoportret i prvi znani specifični pejzaž. Izumio je matematičke uređaje za perspektivno crtanje. Zadao je sebi misiju da posveti umjetnika iznad obrtnika, pa čak i filozofa. Budući da se činilo kako je matematička infrastruktura učinila astronomiju i muziku božanstvenima i dijelovima quadriviuma (viša podjela umjetnosti u Srednjem vijeku, sastojala se od geometrije, astronomije, aritmetike i muzike), Dürer je pokušao konstruirati matematičke temelje za likovnu umjetnost, nastavljajući Leonardov trud. Ptolomej je pružio matematičke temelje za astronomiju, a Arhimed za muziku; Dürer je to želio napraviti za likovnu umjetnost. Njegova projekcijska geometrija i njegove tabele tjelesnih proporcija bili su dio toga projekta.

Misterij

Zašto tolika misterioznost? Dürer je mogao objasniti svoju rezbariju za nas. Leonardo je napravio mnogo zagonetki, ali napisao je rješenja odmah do njih. Dürer i Pirckheimer su protumačili Trijumfalni luk, drugo Dürerovo djelo, za nas; zašto ne i ovo ili Vitez, smrt i đavo?
Pretpostavljam da su Dürer i njegovi prijatelji bili manje otvoreni u njegovo vrijeme, jer je policija i Crkva s povećanim divljaštvom proganjala i stare magičare i nove znanstvenike. Optužbe za crnu magiju i vještičarstvo zahvaćale su jednako i magičare i filozofe prirode. Astrolog i mistik Cornelius Agrippa von Nettesheim, koji je imao utjecaja na ovu rezbariju, svojevremeno je optužen za vještičarstvo od strane Martina Luthera (1483-1546). Astronom Johannes Kepler i njegova majka su mučeni i optuživani 1615. te su Keplerov znastveno- fantastični posjet Mjesecu prikazali kao dokaz vještičarstva. Kada pročitamo Dürerove poruke u nekoliko rezbarija, razumjet ćemo njegovu povučenost i onu njegovih nasljednika.

Rezbarije Albrechta Dürera su enigme, višeslojna umjetnička djela koja pulsiraju drugačije sadržaje, nudeći nekoliko mogućih interpretacija u isto vrijeme. Neke izražavaju duboka gnostička shvaćanja svijeta poznatog Düreru, neke pružaju važne povijesne činjenice, druge otkrivaju Dürerov specifično brilijantan um koji može biti uvredljiv, čak i politički opasan za to vrijeme.
Pogledajmo sada jedan simbol koji je vrlo jasan i zaokuplja promatračevu pozornost na Melencoliji I.
Matrica brojeva od 1 do 16 postavljenih na zidu iza anđela naziva se magičnim kvadratom, jer svaki red, svaki stupac i obje dijagonale u zbroju daju isti broj, 34. To je također i magijski kvadrat gnomon, jer sva četiri kvadranta; četiri broja u kutovima; i centralna tetrada u zbroju daju isti broj, 34.
Što sve to znači?
Ideja magičnog kvadrata je Düreru najvjerojatnije došla od Heinricha Corneliusa Agrippe, kontroverzne figure firentinske neoplatonističke škole, koji je posjetio Nüremberg 1510. sa svojim manuskriptom De Occulta Philosophia. U tom djelu Agrippa daje magični kvadrat za svaku od sedam "planeta" tada poznatih, uključujući Sunce i Mjesec. Magični kvadrat 1 sa 1 1 je rezervirao za jedinog Boga. Nema 2 sa 2 magičnog kvadrata, tako da Saturn, najsporiji planet, ima tabelu 3 x 3 polja, a Jupiter, sljedeći najsporiji planet ima tabelu 4 x 4.

4

14

15

1
9 7 6 12
5 11 10 8
16 2 3 13

Agrippa upozorava da neublažen utjecaj Saturna može dovesti do akutne melankolije te je prepisao nošenje Jupiterove tabele kao štita. Ljudi još uvijek upotrebljavaju Jupiterovu tabelu kao talisman u modernim vremenima.
Magični kvadrat u Melencolia I je

16

3 2 13
5 10 11 12
9 6 7 12
4 15 14 1

Panofsky i Yates nazivaju ovo Jupiterovom tabelom, sugerirajući kako ju je Dürer posudio od Agrippe. Međutim, to zasigurno nije klasična Jupiterova tabela, stoga bi ju mogli nazvati Dürerovom tabelom. Dürer je promijenio tabelu slijedom elementarnih permutacija. Kada potražimo razlog, vidimo da novi donji red glasi
4 - 15 - 14 - 1, latinskom gematrijom (A=1, B=2, C=3 i tako dalje) dobijamo D 1514 A, ponavlja se Dürerov monogram i datum sa dna rezbarije. Dvostruko pojavljivanje datuma 1514. u Dürerovoj tabeli i u monogramu stoga nije potpuna slučajnost, već namjerni Dürerov pronalazak. Bez obzira na put, Dürer je otišao preko Agrippine hebrejske gematrije s vlastitom latinskom gematrijom, kako bi postavio sebe u magični kvadrat. To nas upozorava da potražimo i druge numerološke geometrije koje nisu uobičajene.
Ne trebamo gledati daleko. Slijedeći autobiografsku hipotezu izračunajmo latinskom gematrijom ime "Albrecht Dürer", ignorirajući nelatinsko slovo. Dobijamo sumu 135. Budući da u latinskom alfabetu ne postoji slovo "u", ime glasi "Albrecht Dvrer", i to ne mijenja sumu, budući da "v" zamjenjuje "u" kao 21. slovo u alfabetu. Suma čitave tabele je 136. Postoji značajna nedosljednost od 1 između 135 i 136. Moramo odvojiti 1 od ostatka tabele kako bismo dobili zbroj za "Albrecht Dürer". To nas vodi do predviđanja: kako je Dürer to i napravio.


Vratimo se rezbariji kako bi smo provjerili to predviđanje. Saznat ćemo kako je 1 napravio bez pogreške malo veće od svih drugih brojki. Nisam primijetio ovu razliku dok nisam upotrijebio numerološku gematriju. Ovo je još jedna razlika između Dürerove tabele od Agrippine Jupiterove tabele. Kao dodatak, jedno anđelovo krilo dotiče 1 u tabeli i samo taj broj, podsjećajući nas kako je 1 magični kvadrat za Boga. Razdvojivši sumu u 136=1 + 135, Dürer se postavlja u tabelu odmah pokraj Boga.
Magični kvadrat time pruža Dürerov potpis unutar simbola božanstvenosti i matematike.
Na još jedno značenje Melencolije I i njezine glavne središnje figure vratit ćemo se još jednom, nakon što zavirimo u tajne još dvije Dürerove rezbarije.


Vitez, smrt i đavo

Vitez, smrt i đavo je napravljena 1513. prema tabli u donjem lijevom uglu rezbarije. Dürerove 'table' s potpisom uvijek izgledaju malo sumnjivo, budući da uvijek nose nagovještaj sadržaja inicijalno sakrivenog od strane umjetnika. Datum na tabli je točno 200 godina nakon službenog raspuštanja templarskog reda tragične 1313. godine. Prije broja 1513 na tabli stoji misteriozno 'S' čije je značenje za Panofskog nejasno. Ali tajna je sadržana u grčkom ekvivalentu latinskog slova S, što je grčka Sigma s gematrijskom vrijednošću 200, broj koji aludira na 200-tu godišnjicu templarskog službenog kraja.

Najvažniji datum u povijesti progona vitezova templara je petak 13. listopada 1307., kada je većina francuskih vitezova simultano uhapšena u zoru. Glavni protagonisti u destrukciji reda su bili francuski kralj Filip IV. (znan i kao Filip Lijepi, izraz koji je označavao njegovu uobraženost, a ne milosrdnost) i Papa Klement V., prvi u liniji 'Avinjonskih papa', vazala pod francuskim kraljevskim utjecajem. Cilj je bio religijski i politički, budući da su templari predstavljali važnu političku i vojnu snagu, prije svega zbog pozamašnih financijskih sredstava i vlasništava nad zemljom kojom su upravljali. Posebice, oni su funkcionirali kao sistem unutar sistema, što je očito iritantno za poziciju vladara. Religijski, predstavljali su prijetnju službenoj dogmi, budući da im je priroda njihovih nastojanja omogućavala stupanje u kontakt s različitim izvorima znanja, te je njihovo vjerovanje bliže gnostičkoj percepciji kršćanstva nego službenoj dogmi držanoj od nekakvih upitnih papa...
Tri glavna karaktera na slici metaforično predstavljaju tri sudionika u povijesnoj drami: Templari su predstavljeni Vitezom, kralj Filip Lijepi je zamaskiran kao Smrt noseći kraljevsku krunu, a Papa Klement V. je sakriven u liku Đavola.
Aluzija na Filipovu uobrazilju je glava ovijena zmijama, koja evocira mit o Meduzi, najslavnijoj i jedinoj smrtnoj od tri Gorgone. Prelijepa djeva je napravila grešku uspoređujući sebe s božicom Atenom, čija je ljubomora pretvorila Meduzine prelijepe uvojke u sikćuće zmije. Nijedno živo biće nije moglo gledati u nju a da ne bude pretvoreno u kamen. Napokon je Perzej odsjekao njezinu glavu dok je spavala i donio je Ateni.
Godine, 1314., Veliki Majstor Jacque (Jacob) de Molay je spaljen na lomači u Parizu, čime je naočigled okončan najobećavajući viteški i inicijacijski red u povijesti Europe. Mit kaže da je prije smrti Jacob de Molay prorekao brzi kraj obojice svojih suparnika – Filip i Klement su umrli iste godine. Čudnovato, sva trojica dijele brojčanu vrijednost smrti:
JACOB DE MOLAY = 106
PAPA CLEMENT = 106
PHILIP LE BEL = 106

Broj 106 je također gematrijska vrijednost hebrejskog slova N, Nun, koje se u Tarotu pridodaje Adutu XIII velike arkane, Smrti.

NVN = 50 + 6 + 50 = 106

Potpis na tabli u donjem lijevom uglu rezbarije se sastoji od slova S, i datuma 1513 te monograma AD. Ako zamijenimo brojeve iz datuma s korespodentnim slovima: 15 s O, a 13 s N, dobijamo riječ SONAD. Čitano unazad, to je grčka riječ DANOS, a znači 'spaljen', epitaf u sjećanje na smrt na lomači Velikog Majstora, Jacoba de Molaya.
U donjem lijevom uglu primijetit ćemo i simbol lubanje, koji se pojavljuje u još jednoj poznatoj Dürerovoj rezbariji.


Memento Mori – stvarni identitet Sv. Jeronima

Treća misteriozna rezbarija iz Meisterstiche opusa je rezbarija Sv. Jeronim u svojim studijima, napravljena – kako kaže cartellino u donjem desnom uglu – 1514., isti datum koji nosi i kriptična Melencolia I. Ali ne treba vjerovati Düreru po pitanju tih brojeva inkorporiranih u njegovim rezbarijama, budući da je on upotrebljavao one brojeve koji su najbolje izražavali njegovu svrhu, ne mareći niti najmanje za točnost datiranja. Za njega ovo je bio alat za šifriranje pomno izabranih dodatnih sadržaja koje nije želio izraziti direktno. Ponekad je upotrebljavao ove 'alate' iz sigurnosnih razloga, budući da je Crkva bila spremna zapaliti lomače u to doba ako je um bio prebrilijantan i opasan za vladavinu "svetoga neznanja". Ove dodatne poruke su ključevi višeslojne prirode Dürerova rada. Možemo gledati sliku diveći se njezinim dubokim "ovim" ili "onim", ali iz druge dimenzije rezbarije riječ nas udara neprimjetno, nehotično nam otkriva namjeravani sadržaj. Dürer je bio majstor ovakve umjetnosti, umjetnosti aluzivnog značenja, metamorfozirajući jedno u nešto drugo bez nekog očitog prijelaza. Mora da se zabavljao kada su se ljudi divili njegovom remek-djelu, pretpostavljenom portretu Sv. Jeronima u njegovoj samotnoj monaškoj ćeliji, ne znajući u što gledaju. Ali u što mi to gledamo?
Rezbarija jasno predstavlja sve popularne atribute Jeronima Eusebiousa, latinskog crkvenog oca koji je živio u četvrtom stoljeću. On je bio kršćanski svetac koji je prvi preveo Bibliju s grčkog na latinski. Posebno je štovan kao pustinjak koji se odrekao svjetovnoga i otišao na usamljeno mjesto u pustinji. Obično je prikazivan i kao smeten čovjek, koji udara svoja prsa kako bi zadobio željenu mirnoću i povezanost s Bogom. Kao simbol pobjede duha nad tijelom, lubanja nije nikad izostavljena iz kompozicije. Prema legendi, Sv. Jeronim je također spasio lava od patnje izvadivši mu trn iz šape, kada je lav lutao hramom u Betlehemu, gdje je Jeronim odsjeo. Lav je postao čuvar magarca koji je radio za monahe. Jednoga dana, dok je lav spavao, trgovac u prolazu je ukrao magarca, ali ga je ubrzo vratio s isprikom donirajući pola ulja koje je nosio. To je možda razlog boca na polici iza Jeronimovih leđa.
Ovo je druga rezbarija Meisterstiche opusa gdje je lubanja dio kompozicije. Lubanja se prvo pojavljuje u Vitez, smrt i đavo, gdje simbolizira godinu smrti Velikog Majstora Templa, Jacquesa de Molaya. Dürer većinu puta vrlo direktno upotrebljava simbole i u njihovu "najjednostavnijem" nivou shvaćanja. Samo dvije rezbarije iz toga opusa sadrže lubanju, i samo dvije slave godinu smrti "junaka".
Lubanja jednostavno predstavlja smrt, ili spomen na nečiju smrt, a interesantno pitanje jest tko je umro 1514., godina koju je Dürer potpisao na svoje djelo na cartellino zajedno s njegovim tipičnim inicijalima, monogramom AD?

Leonardo da Vinci

Leonardo da Vinci je svoje posljednje godine proveo u Francuskoj u službi kralja Françoisa I. Bio je pozvan da živi u dvorcu de Coloux na Amboiseu, uglavnom kako bi zabavljao kralja inteligentnim razgovorima. Čudnovato, Leonardo je napravio svoj posljednji znani crtež 1514, skicu Sv. Jeronima u pustinji. Sjetite se da je to također datum Dürerova Sv. Jeronima u svojim studijima. Čini se kao čudna slučajnost, da nema još jednog natpisa na oznaci: AD. Jednostavnom latinskom gematrijom vrijednost AD = 1 + 4 = 5, što zajedno s datumom otkriva potpuno novi datum, 1514 + 5 = 1519, pravu godinu Leonardove smrti. Ovo sugerira kako je Dürerova rezbarija Sv. Jeronim u svojim studijima spomen na smrt Leonarda da Vincija.
Nadalje, figura koja sjedi iza stola je ikonografski Sv. Jeronim, ali još važnije, mi zapravo gledamo Leonarda da Vincija u njegovoj sobi u dvorcu de Cloux u Amboiseu. Ime Leonardo je također povezano s lavom ("leo") koji na rezbariji spava (zasigurno aluzija na "vječni san") na podu. Ako pogledamo druge slike Sv. Jeronima s lavom, npr. onu od Mesine, vidjet ćemo da lav hoda, ili stoji, ali ne spava. Fascinantno je kako su jednostavne i direktne Dürerove zagonetke, ali povećalo je na prvi pogled fokusirano na sasvim drugačiji sloj značenja, ne videći očito, što je najbolji način da se zaštiti "tajna". Dürer očito dovodi u vezu Leonarda s Sv. Jeronimom kao "čovjekom znanja", distinkcija zajednička kod obje osobe.
Lik Sv. Jeronima sa rezbarije vrlo sliči Leonardovu crtežu autoportreta iz 1512.: stari čovjek duge kose, ćelavog tjemena i duge bijele brade.

Čini se da je Dürerova rezbarija potpuno posvećena životu i smrti Leonrada da Vincija, jednog od dva Velika majstora renesansne struje. Drugi junak je sakriven u kriptičnoj Melencoliji I.

Tajanstveni anđeo

Melencolia I

Najpoznatija i najenigmatičnija rezbarija koju je Albrecht Dürer napravio je definitivno Melencolia I, iz Meisterstiche opusa, potpisana i datirana 1514. Ova alegorija čežnje kreativnog genija je također jedna od najanaliziranijih i najinterpretiranijih umjetničkih djela u terminima povijesti umjetnosti, alkemije ili dvojbene "svete geometrije". Do danas nije objavljena niti jedna uvjerljiva analiza ovoga remek-djela koja bi objašnjavala stvarnu prirodu ove slike, a posebice identitet sjedeće figure. Svrha diskurza koji slijedi jest otkrivanje pravog identiteta figure koja sjedi te pokazivanje kabalističke strukture koja je u podlozi kompozicije u terminima simbolizma, gematrije i geometrije.
Povijesni uvidi smještaju Dürera, također, u kontekst "Renesanse okultnoga" kroz radove ponovno rođenih magičara kao što su Agrippa, Reuchlin, Mirandola itd… Neoplatonizam je generalno reorganiziran i cijenjen u umjetničkim krugovima, ali kabalistička struja, posebno propagirana od Mirandole, mnogo je manje na površini, uglavnom zbog otvorenog antisemitizma i fanatizma Crkve.
Učenjaci sugeriraju da je glavna točka ove slike reprezentacija jedne od četiriju ljudskih tekućina, što je bilo vrlo popularno u Renesansi. Ali čini se da druge rezbarije iz serije Meisterstiche ne slijede ovaj koncept, jer niti jedna ne predstavlja neku od tri druge tekućine. Agrippino učešće u planiranju kompozicije i njegovo pridodavanje melankolije Saturnu smo već pretpostavili. Poput Platona i Aristotela, da li je Agrippa također vrlo ambivalentan o pravoj prirodi melankolije. Njegovi izvještaji sežu od otrovnih efekata utjecaja na dušu i njezina kvarenja do povezivanja s uzvišenim stanjem uma, sposobnog čak i za proricanje.
Kako bi razumjeli poruku ove zagonetke, moramo dovesti u pitanje identitet anđeoskog bića koje sjedi. Zasigurno umjetnik, ali ne samo slikar… zašto krila? Već smo iz prošlih primjera naučili da je Dürerova metoda kodiranja uvijek vrlo lucidna, slijedeći pravilo – napravite nešto preočito i nitko to neće shvatiti.
Kao i u svakom slučaju Meisterstiche zagonetki, da li je identitet uvijek sugeriran datumom kojim je Albrecht Dürer potpisivao svoj rad. Ovo je jedina rezbarija iz te serije koja nema cartellino natpis s datumom i monogramom AD. No rezbarija je potpisana dvaput. U sjenovitom dijelu kamene stepenice u donjem desnom uglu te kriptično u magičnom kvadratu ugrađenom u zid iza sjedeće figure. On sadržava datum skriven u zadnjem nizu brojeva: 4 – 15 – 14 – 1. Dürer očito ukazuje na datum 1514, dok druga dva broja, 4 i 1, kao što smo već ranije naveli, stoje za gematrijsku vrijednost D i A, njegov monogram, čija gematrijska vrijednost je obično pridodana napisanom datumu kako bi stvorila novi datum… 1514 + (AD = 1 + 4 = 5) = 1519. Stoga, kao i u slučaju Sv. Jeronim u svojim studijima da li ova rezbarija pamti neki događaj iz 1519: Dürer se sjeća Leonarda da Vincija, budući da je 1519. godina njegove smrti u Amboiseu. Ali ova rezbarija ne slavi spomen na neku važnu osobu, budući da lubanja nije prisutna u kompoziciji. Naučili smo iz Viteza, smrti i đavola te Sv. Jeronima u svojim studijima da lubanja simbolizira jednostavno smrt junaka.
Ako su Dürerove metafore tako direktne, moramo si postaviti pitanje, tko je bio najmelankoličniji umjetnik Renesanse, i to umjetnik kojeg bi Dürer smatrao dovoljno istaknutim da ga prikaže na svojoj majstorskoj rezbariji? Po svemu sudeći Firenca je bila njegova slaba točka.
Čini se da figura koja sjedi nosi par krila i da se radi o nekoj vrsti anđela. Melankolični anđeo renesanse je samo jedan, najveći "anđeo" Mihael, poznatiji kao Michelangelo! Veliki majstor sinonimski identificiran s arkanđelom Mihaelom je gematrijski šifriran u misteriozni naslov rezbarije. Jednostavnom latinskom gematrijom:

 

MELENCOLIA I = 89 + 1 = 90
MICHAEL ANGEL = (13+9+3+8 +1+5+12) + (1+14+7+5+12) = 90

MELENCOLIA = 13+5+12+5+14+3+15+12+9+1 = 89
MICHELANGEL = 13+9+3+8+5+12+1+14+7+5+12 = 89

 

Michelangelo je bio znan po tome što je ponekad bio ekstremno melankolična osoba, pateći od inkarnacije u zemaljski svijet puno više od ostalih:
"La mia allegrez' e la maninconia" Moja radost je melankolija.
Njegov genij snažno je nametao teret idealnog njegovoj ličnosti, bivajući u stalnom bijesu, jadikujući u svojim pismima o odvratnosti svoje duše i svijeta s ljudima generalno. Bio je prevaren mnogo puta, uglavnom zbog vlastita karaktera. Jedno od njegovih remek-djela je bilo posebno teško izvršiti, veličanstvenu Sikstinsku kapelu u Rimu. Imao je puno problema u izvršenju svojih projekata, budući da je zadaća koju je nametao sebi uvijek bila prevelika da bi se završila u razumskim terminima, a njegovim klijentima ga je bilo dosta vrlo brzo.
Dürer simbolizira herojski opus napravljen u Sikstinskoj kapeli dugom iznad vode, što predstavlja luk koji je Michelangelo u početku naslikao. Posljednji sud naslikan iznad oltara kapele je Michelangelo završio kasnije, između 1535-1541. Još jedna aluzija mučeničkog rada na slici stropa mogle bi također biti ljestve, na kojima je Michelangelo proveo nemoguće količine vremena kako bi završio cijeli opus. Šali se o tome svome stanju u jednoj od svojih pjesama.
Možda bi još samo trebali spomenuti kako anđeo drži šestar u svojoj desnoj ruci, znak Pantokratora, ili Krista kao arhitekta, a Michelangelo je također bio arhitekt kapele Medici.

 

***
 
Možda će se čitateljima mnogi elementi ovoga članka činiti suviše tendencioznima i teškima za povjerovati, no ipak se moramo zapitati mogu li sve to biti potpune slučajnosti.
Možda Albrecht Dürer nije u potpunosti uspio u svojoj namjeri da unese vječne harmonične i matematičke elemente u projekcijsku geometriju likovne umjetnosti temeljene na univerzalnim simbolima prirode, no u jedno možemo biti sigurni, neosporno je jedini istinski nasljednik majstora kojima se divio i iz čijih je djela učio – Leonarda i Michelangela.