Zahvaljujem se *** koja me podsjetila na stvari koje bijahu zaboravljene

Sub Rosa (umjesto uvoda)

Nisam nikada pročitao dobru knjigu o ruži, niti mogu zamisliti dobru. Dogodilo se.. Prije nekoliko dana vodio sam razgovor s jednom zanimljivom osobom. Zamolio sam je da pogleda nove boje u dizajnu portala i da mi da neke sugestije. Nakon što me uputila na rubin crvenu nijansu i po potrebi na micanje jednog uzorka pozadine, upitala me što znači slika sa Ženom i Ružom na početnoj stranici portala. Odgovorio sam joj da bi se o tome mogle napisati knjige i budući da je nedavno nosila motiv ruže na košulji, valjda zna nešto o tome.
Ona mi je nekako sramežljivo odgovorila da je po tom pitanju plitka i neobrazovana i da nema blage veze što znači žena s ružom. Pred očima mi se u tome trenutku doslovce manifestirala slika Maloga princa iz priče koju sam čitao kao dijete. U tom trenutku asocijacija njezina načina razmišljanja i maloga princa bila je istoznačna.
Nasmijao sam se svojoj situaciji. Ja koji bih trebao biti mudar i pun znanja o tome, trebao sam sada objasniti simboliku Žene i Ruže. No kako to objasniti riječima. Sudbina me opet oborila na tlo u umišljaju moga znanja. Odgovor na to pitanje lebdio je preda mnom. Stvari koje su bile zaboravljene, a nisu trebale biti. Odgovor leži u jednom drugačijem načinu gledanja i poimanja. Stoga svi vi koji želite znati značenje jednog od ključa slike s naslovnice portala, čitajte retke koji slijede.
A ja.. ja ću noćas sanjati o svojoj ruži, onoj s četiri trna, koja su tu da je brane od cijeloga svijeta..
R. urednik

Mali princ, Antoine de Saint-Exupery, str. 21 i dalje

Ubrzo sam bolje upoznao taj cvijet. Na planeti malog princa bilo je uvijek jednostavnog cvijeća, ukrašenog samo jednim redom cvjetnih latica, koje nije zauzimalo mnogo mjesta, i nije nikome smetalo. Ono bi se pojavilo jednoga jutra u travi, a zatim bi navečer uvenulo. Ali ovaj cvijet je iznikao jednoga dana iz sjemenke donesene iz nepoznatog smjera, i mali princ je vrlo pomno brinuo o izdanku koji nije nalikovao drugima. To je mogla biti neka nova vrsta baobaba. Ali izdanak ubrzo prestade rasti i počne pupati. Mali princ, koji je prisustvovao razvoju tog ogromnog pupoljka, osjećao je da će iz njega izići čudesno priviđenje, ali cvijet nikako da dovrši uljepšavanje u zaklonu svoje zelene sobe. Brižljivo je birao boje. Oblačio se polako, dodavao je jednu po jednu laticu. Htio je da se pojavi u punom sjaju svoje ljepote. Eh, naravno! Bio je to vrlo razmetljiv cvijet. Njegovo tajanstveno podešavanje trajalo je, dakle, danima i danima. A onda, jednog jutra, upravo u trenutku kada se sunce rađalo, on se pokazao.
I ruža, koja je točno sve pripremila, reče zijevajući:
- Ah! Tek što sam se probudila... Molim vas oprostite... Još se nisam počešljala...
Tada mali princ nije mogao suzdržati divljenje:
- Kako ste lijepi!
- Zar ne, odgovori slatko ruža.
- I, rodila sam se u isto vrijeme kad i sunce...
Mali princ odmah shvati da nije naročito skromna, ali bila je tako dirljiva!
- Čini mi se da je vrijeme doručku, dodala je uskoro, budite dobri i mislite na mene...
I mali princ, sav zbunjen, potražio je kanticu s vodom, i zalio ružu.
Tako ga je vrlo brzo počela mučiti svojom malom podozrivom taštinom.
Jednoga dana, na primjer, govoreći o svoja četiri trna, rekla je malom princu:
- Mogu doći tigrovi sa svojim kandžama!
- Na mojoj planeti nema tigrova, odvratio je mali princ, a zatim, tigrovi ne jedu travu.
- Ja nisam trava, odgovori slatko ruža.
- Oprostite mi...
- Ja se uopće ne bojim tigrova, ali užasavam se propuha. Zar nemate neki zaklon?
Užasavati se propuha... to nije velika sreća za jednu biljku, primjetio je mali princ. Ova ruža je jako razmažena...
- Navečer ćete me stavljati pod stakleno zvono. Kod vas je vrlo hladno. Niste na dobrom mjestu. Tamo, odakle ja dolazim...
Ali je ušutila. Došla je u vidu sjemenke. Nije mogla ništa znati o drugim svjetovima. Ponižena što je dopustila da je zateknu kako priprema tako naivnu laž, nakašljala se dva-tri puta kako bi dokazala malom princu da je u pravu:
- A zaklon?...
- Upravo sam htio otići da ga potražim, ali ste mi vi nešto govorili!
Ona tada počne kašljati još jače, kako bi kod princa ipak izazvala grižnju savjesti.
Tako je mali princ, i pored sve njene dobronamjerne ljubavi, brzo posumnjao u nju.
Ozbiljno je shvatio beznačajne riječi i postao vrlo nesretan.
"Nisam je trebao slušati, povjeri mi se jednog dana, ne treba nikad slušati ruže. Treba ih gledati i
mirisati. Moja je obavila mirisom planetu, ali ja nisam znao u tome uživati. Ta priča o kandžama, koja me je toliko razdražila, trebala me ganuti..."
Još mi je povjerio:
"Nisam tada uopće ništa shvatio! Trebao sam je cijeniti po djelima, a ne po riječima. Omamljivala me mirisom i nadahnjivala me. Nisam smio pobjeći! Trebao sam pogoditi njene osjećaje koji su se krili iza sitnih lukavosti. Ruže su tako pune proturječnosti! Ali, bio sam isuviše mlad kako bih znao da je volim".

Čini mi se / da je za svoj bijeg iskoristio seobu ptica. Ujutro pred polazak, lijepo je uredio svoju planetu.
Vjerovao je da se neće više nikad vratiti. Ali svi ti svakodnevni poslovi izgledali su mu toga jutra neobično ugodni. A kad je posljednji put zalio ružu, i spremao se da je stavi pod stakleno zvono, osjetio je želju da zaplače.
- Zbogom, reče on ruži. Ali ona mu ne odgovori.
- Zbogom, ponovi on.
Ruža se zakašlja. Ali ne iz razloga što je nazebla.
- Bila sam glupa, reče ona najzad. Molim te, oprosti mi. Pokušaj biti sretan.
Bio je iznenađen što mu ne predbacuje. Stajao je, sav smeten, sa staklenim zvonom u ruci. Nije shvaćao tu iznenadnu nježnost.
- Naravno, ja te volim, reče mu ruža. Moja je greška što o tome nisi ništa znao. To nema nikakvog značaja. Ali i ti si bio glup kao i ja.
Pokušaj biti sretan... Ostavi to stakleno zvono. Ne želim ga više.
- Ali vjetar...
- Nisam baš toliko nazebla... Svježi noćni zrak će mi prijati. Ja sam cvijet.
- Ali životinje...
- Trebam podnijeti dvije ili tri gusjenice ako hoću upoznati leptire. Izgleda da je to tako lijepo. Inače, tko će me posjetiti? Ti ćeš biti daleko. Što se tiče velikih životinja, ne bojim se. Imam kandže.
I ona bezazleno pokaza svoja četiri trna. Zatim doda:
- Ne odugovlači toliko, to je nesnosno. Odlučio si otići. Idi.
Jer nije htjela da je mali princ vidi kako plače. Bila je to veoma hrabra ruža...

. . .

- Idi, pogledaj ponovo ruže. Shvatit ćeš da je tvoja jedinstvena na svijetu. Vrati se onda da mi kažeš zbogom, a ja ću ti pokloniti jednu tajnu.
Mali princ ode ponovo vidjeti ruže.
- Vi uopće ne nalikujete mojoj ruži, vi još ništa ne značite, reče im on. Nitko vas nije pripitomio, i vi niste nikoga pripitomile. Vi ste kao što je bila moja lisica. Bila je to obična lisica slična stotinama tisuća drugih. Ali ja sam od nje napravio svoga prijatelja, i ona je sada jedinstvena na svijetu.
Ruže su se osjećale vrlo nelagodno.
- Lijepe ste, ali ste prazne, reče im on još. Čovjek ne može umrijeti za vas.
Naravno, običan prolaznik povjerovao bi da vam moja ruža nalikuje. Ali ona sama značajnija je od svih vas zajedno zato što sam je zavolio. Zato što sam nju stavljao pod stakleno zvono. Zato što sam njoj napravio zaklon. Zato što sam zbog nje poubijao gusjenice (osim one dvije-tri radi leptira). Zato što sam nju slušao kako se žali, hvali ili kako ponekad šuti. Zato što je to moja ruža.
I on se vrati lisici:
- Zbogom, reče joj on...
- Zbogom, odgovori lisica. Evo moje tajne. Sasvim je jednostavna: čovjek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati.
- Suština se očima ne da sagledati, ponovi mali princ da bi zapamtio.
- Vrijeme koje si uložio oko svoje ruže čini tu ružu tako dragocjenom.
- Vrijeme koje sam uložio oko svoje ruže... reče mali princ da bi zapamtio.
- Ljudi su zaboravili tu istinu, reče lisica. Ali ti je ne trebaš zaboraviti. Ti si zauvijek odgovoran za ono što si pripitomio. Ti si odgovoran za svoju ružu...
- Ja sam odgovoran za svoju ružu, ponovi mali princ da bi zapamtio.





Bela Csikos Sesia, Psiha, 1898.


Lektura: A.